22.5.2011. godine, nedjelja. Sve teže ustajem iz kreveta, a moja mala podstanarka žustrim udarom u rebra me obavijestila da je i ona budna. Prvi pogled u ogledalo malo me zatekao pošto sam prvi put u osam mjeseci našeg suživota primijetila da mi je lice natečeno, no nisam tome pridavala previše pažnje.

Nakon jutarnje kavice moja bolja polovica i ja odlučili smo poći na malonogometni turnir u jednom od kvartova. Nakon kratkog druženja i ne baš impresivne igre mog supruga, odlučili smo dan nastaviti posjetom sajmu kristala i dragog kamenja. Ugodnu šetnju među štandovima prekinula su neugodna stezanja, kako sam tada mislila bezopasne BH kontrakcije te smo odlučili lagano krenuti kući. Putem do kuće nastavila su se stezanja, pa sam se izvalila na kauč tog trenutka kada sam kročila u stan.

Nakon poduljeg izležavanja i smirivanja kontrakcija odlučila sam napraviti kolač. Onaj najjednostavniji biskvit sa trešnjama, koji mi je ispao toliko fino da taj uspjeh više nisam mogla ponoviti koliko god pokušavala svaki put u sezoni trešanja. I tako mic po mic spustila se noć, a maleno srce pod mojim srcem svako malo me podsjećalo da je tu i da je budna. Gledala sam jednu u nizu sladunjavih romantičnih komedija Jennifer Aniston, onu u kojoj glumi s Vince Vaughnom i koji završava njihovim prekidom jer on glumi budalu svjetskih razmjera.

Pucanje vodenjaka

Iako sam u čitavoj trudnoći bila izrazito umorna, te večeri mi se nikako nije išlo spavati. Nakon uobičajene toalete pred spavanje otišla sam leći, no za dvije minute opet sam morala na wc. Prilikom povratka u krevet osjetila sam lagano curenje, pomislila da je trudnoća učinila svoje i da je krajnje vrijeme da počnem raditi Kegelove vježbe. S tom misli legla sam, ali nakon par minuta učinilo mi se da opet osjetim lagano curkanje. Sada mi više nije svejedno, ustajem i odlazim u kupaonu. Kako sam ušla tako je mala lokvica ostala na podu, a ja svog dragog supruga molim da se sagne i pomiriše. I tako on vidjevši paniku u mojim očima, klekne i pomiriše, i kaže da nema nikakav miris.

Adrenalin raste, a nas dvoje odlučimo krenuti u bolnicu. Sve to vrijeme moja princeza podsjeća me da je budna. Sjeli smo u auto i krenuli u bolnicu, a nakon pet minuta vožnje počela sam osjećati trudove. Bili su bolni, ali podnošljivi, a u mojoj glavi rojilo se toliko pitanja. Hoće li sve biti ok? Kako ćemo nas dvije to odraditi? Hoće li ona biti dobro?

Ubrzo smo stigli pred bolnicu, a onaj trenutak kada sam ustala sa suvozačevog mjesta iz mene se izlilo toliko vode, kao da sam glumica u nekom američkom filmu. U rađaonici se odvijao porod, a pošto je bila noć jedna doktorica je bila dežurna. Pričekala sam par minuta i doktorica me primila. Legla sam na onaj stravično neudoban stol za ginekološke preglede i dok mi je doktorica uzimala podatke moje srce je sve brže kucalo. Sat je pokazivao nešto iza 23:30, a ja sam bila potpuno izgubljena i nesvjesna svega što me čeka.

Bolovi postaju sve gori

Nakon pregleda poslali su me u boks i obavijestili da moram roditi u roku 12 sati od pucanja vodenjaka, a mog muža su poslali doma. Spojili su me na CTG i dali mi drip, rekavši da neće tako skoro pošto sam prvorotka. Trudovi su postojali sve jači, ali još uvijek izdržljivi. Sestra mi je dozvolila da popijem malo vode i pustila me u dva navrata da malo šećem. Doktorica me došla pogledati oko 2 sata i sa 2 cm sam se otvorila na 4. Sve mi se to činilo strašno sporo. Nakon dva sata opet je došla, ovog puta bila sam otvorena 6 cm. Oko pola 5 drip počinje pokazivati svoju zlu ćud, a bolovi postaju sve gori.  

Nakon mog inzistiranja sestra zove doktora da me pregleda oko pola 6. Dr. dolazi kroz par minuta, pregledava me, otvorena sam 9 cm, ali se beba nije spustila. Kažu da zovem muža da dođe, zovem ga da krene u 5.50 h. Bolovi postaju nesnosni, a trudovi gotovo uopće ne staju. Unatoč snažnom nagonu za tiskanjem, zbog liječničke naredbe pokušavam je suspregnuti maksimalno. Vrijeme prolazi, bolovi su potpuno neizdrživi, samo želim da to maleno biće izađe iz mene da sve prestane. Uslijed truda noge mi se počinju tresti, a ja u krikovima pitam kad će mi muž doći. Sestra me umiruje i govori da će sve biti ok, priča mi o bebi i govori da sve to radim radi nje i da mislim samo na nju.

Rođena da bude glasna

U sljedećem trudu od tolike boli u poludeliriju zovem, a koga drugog nego mamu. Par trenutaka kasnije vidim i svog muža, ulazi u zelenom odjelu, potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Bio je to put kada sam mu se najviše radovala, put kada sam bila najsretnija što ga vidim, jer je napokon došao netko moj. Par trenutaka kasnije dolazi i cijeli tim medicinskih sestara i još dva doktora. Tada čujem i glas dr. koja kaže da je vrijeme da mogu tiskati. Prođe prvi trud, dolazi i drugi, a ja osjetim kako me dr. reže jer je u međuvremenu trud prošao, a rađaonom se proširio jezivi zvuk rezanja kože. Dolazi i treći trud, a s njime i glava moje djevojčice, sa 4. trudom cijela je tu.

Dok se moja ljubav dere iz petnih žila (kasnije će se pokazati da je rođena da bude glasna i jasno da svijetu do znanja da je tu i da je se mora čuti) sestra je diže i stavlja mi je na prsa. U potpunom šoku, zatečena gledam naizmjenično nju i muža. Ljubim to sićušno maleno biće ljubičaste boje na najnježniji mogući način jer me strah da joj nekako ne naudim takvoj krhkoj.  23.5.2011. u 6:40 na svijet je došla glasna pjevačica, vrsna plesačica, bistrica koja uvijek iznova propituje sve što joj se kaže i naša kćer. 

Nakon kratkog maženja nove tročlane obitelji sestra je odvodi i govori da mora u inkubator. Ispraćaju mog muža iz rađaone, a mene vode na hodnik i prepuštaju svojim mislima. U potpunoj euforiji zovem, a koga drugog, nego mamu!