Na odmoru se ne držim većine roditeljskih pravila, jer ima nešto u tom da nešto - ne moraš
Nedavno sam nakon dugo vremena bila na kratkom odmoru sa sestrom. Bile smo nas dvije, obje s klincima - ukupno njih četvero. Pet dana bili smo na mjestu uz koje nas vežu posebne uspomene. Mjesto gdje je odrasla naša mama, mjesto gdje sam ja (sestra je taman dovoljno mlađa da nije imala toliko prilika) provodila kao mala dio ljeta. Kod bake, na rijeci, sa bratićima i sestričnama, ujacima i ujnama, bezbrižno i divno, kakva su ljeta kod bake nekoć bila.
Iako uvijek i svugdje idemo kao obitelj, nekako mi paše da sam tamo samo s djecom. A ovaj put i sa sestrom. To je nešto što je... Naše. I tamo nas sve veže uz mamu koje više nema. I obitelj koje nemamo puno. Onaj osjećaj kad imaš toliko uspomena, kad pogledaš tu rijeku, čuješ šum valova, osjetiš miris i osjetiš taj mir djetinjstva...
Meni je to bio baš odmor. Odmor za dušu.
Prve dvije noći smo bili sami nas troje, a tek onda nam je došla sestra sa svojim klincima. Ta prva dva dana mi smo jeli u prvom dućanu. Pite, bureke i slično. Od doručka pa nadalje. Otišli smo na ćevape čim smo došli i na pizzu u nekoj večernjoj šetnji, onako više za doživljaj. U međuvremenu su živjeli na grickalicama i sokovima. Bili su budni dok nisu vise mogli gledati.
"Možemo danas preskočiti pranje zuba?"
Apsolutno.
Kad je prvu večer nećakinja krenula prati zube, moji su me pitali gdje su im četkice. U torbi.
"Čekaj, nisu prali zube dosad?!", pitala je sestra u nevjerici.
"Nisu... Znam sve", rekla sam, znajući da je to njoj nepojmljivo.
Nije pranje zuba neki težak posao koji ne možeš odraditi kad si umoran, znam. Ali ima nešto u tom da - ne moraš nešto što inače uvijek moraš...
Ujutro je sestra rekla:
"Ja vas danas vodim na ručak! Probala sam ja jučer to tako kao što vi, ali ne mogu, meni treba ručak..."
Pa smo otišli na ručak. Najeli su se svi, svima je pasalo, ali da nismo otišli - preživjeli bi na pitama, burecima, grickalicama, možda pizza cutu. Ostatak dana bili su na grickalicama i sokovima. Doma bez iznimke svaki dan jedemo kuhano i doma pripremljeno. Tako smo navikli. Ali ima nešto u tom da - ne moraš nešto što inače uvijek moraš...
Pranje pod tušem ili u rijeci
Tu večer smo se spremali otići do grada, nakon cijelog dana (osim ručka) na rijeci. Htjeli smo čim prije izaći, moji su već bili obučeni (i premoreni od svega, samo što ne zaspu), došli su nam sestrična i bratić da s njima prošećemo i čekali nas, a nećakinja je krenula prema kupaoni, da se otušira.
"Ma ne moraš se sad tuširati, pa kupali ste se do maloprije", rekla sam joj.
"Mama je rekla da moram", odgovorila mi je i otišla u kupaonu.
Cijeli dan su se kupali u kristalno čistoj, ledenoj rijeci. Da smo bili na kupanju negdje i vratili se doma, ne bi bilo razgovora, tuširali bi se. Ali ima nešto u tom da - ne moraš nešto što inače uvijek moraš...
Kad smo se ujutro probudili, sestra je pitala tko će što za doručak. Ponijela je pahuljice jedne, druge, žgance, griz, kakao. Ja nisam ponijela ništa. Doduše, nećak ima godinu i pol, vjerojatno bih i ja nosila za tako malo dijete... Svi su počeli naručivati po željama. Nije bilo pjenjače, pa smo griz i žgance miješali vilicom da se ne zgrudaju. Pa je trebalo oprati to sve posuđe.
Doma je uvijek kad se ima vremena doručak po narudžbi. Jedan voli jedno, drugi drugo, muž svoje, ja po svom guštu. I to je nešto s čim nemam problema, volim to. Ali ima nešto u tom da - ne moraš nešto što inače uvijek moraš...
Ne znam jeste li gledali, ali ima onaj jedan film "Dan za DA". Moja omiljena Jennifer Garner je mama. (Pre)stroga mama. Sasvim slučajno jedan tata im otkrije da je tajna njegova roditeljstva u - danu za da. Taj jedan dan roditelji na sve, ali baš sve, moraju odgovoriti s - da. Postoje neka pravila, ne smije se tražiti ništa za budućnost, na primjer, ali taj dan roditelji rade ono što djeca žele. I to promijeni, naravno, cijelu obitelj i njihove odnose nabolje.
Ja nisam baš skroz sigurna da bih mogla to. Moji bi sigurno našli neku rupu u pravilima i nabavili mačku. Ali ovakvi godišnji odmori su neki zakržljali oblik tog.
"Možemo uzeti čips?"
"Može."
"A možemo i doritose? Jest ćemo ih tamo na 'našem' otoku!"
"Može, naravno!"
"A sok?"
"Pa moramo nešto piti, da."
Tako su nam izgledali odlasci u dućan. Neka verzija godišnjeg za da.
U nekom trenutku mi je moj 12-godišnjak rekao:
"Znaš, bilo bi mi fora da je tata tu, čudno mi je što nije... Ali on nam ni pola ovog ne bi dopustio!"
Znam, a nije ni moja sestra bila baš načisto s tim, to se kosilo s njezinim principima u svakom pogledu. Volim je beskrajno, slične smo u toliko malih i velikih stvari, ni kao klinke se nismo svađale, uvijek nađemo zajednički jezik, uvijek se složimo ili prihvatimo onu drugu. No, u ovom se potpuno razlikujemo. I to je u redu! Sigurna sam da će biti puno onih koji razmišljaju baš kao ona. Pravila i rutine su tu da ih se održava i poštuje s razlogom. I s razlogom ih se ne prekida.
Postoje s razlogom, ali...
Ali meni je to odstupanje od pravila, to 'kršenje' pravila, taj godišnji za da, te hrpe grickalica i sokova i pita i bureka, to ne-pranje zuba i ne-tuširanje, donijelo takvu slobodu i takav mir da to ne bih mijenjala ni za što na svijetu. To mi je donijelo povratak u bezbrižnost djetinjstva, mogućnost da se bez razmišljanja divim rijeci koju obožavam, da bez stresa pričam s dragim ljudima... Da se opustim. Na godišnjem.
I ne kažem da je jedno ili drugo ispravno, ne kažem da se mora jedno ili drugo, ne kažem da je netko dobar, netko loš, zato što radi ovako ili onako. Stvarno ne. Svi smo različiti i ne moramo se u svemu slagati, niti isto razmišljati, osjećati.
Kad sam tu, doma, sve se radi nekim redom. Buđenje, doručak, zabava, ručak, izlazak, večera, pranje zuba, tuširanje... Ali ima nešto u tom da - ne moraš nešto što inače uvijek moraš...