Ljeto je, 2010. godina i ja sjedim s prijateljicom na kavi. Preko puta nas je parkić pun djece i roditelja. Djeca se igraju, baš su slatki, i upadne nam u oči i uho jedno dijete koje se do prije dvije sekunde igralo loptom i onda je majka odlučila da moraju ići. Odjednom kaos s velikim K. Vrištanje, bacanje na pod, lupanje nogama, mama ga pokuša podići i on ju ugrize. Prijateljica i ja gledamo u nevjerici kako dijete može u djeliću sekunde iz preslatkog bombončića postati divlja zvijer i istog trena smo zahvalne što nismo na mjestu te majke uz komentar koji smo sve (u prošlom životu bez djece) izgovorile: "Moje dijete neće nikada biti takvo!"

Kad razmišljaš o svojim principima i općenito o odgoju djece, znaš, barem donekle, u teoriji što i kako poduzeti u nekoj situaciji. Ja sam rekla, uz to da neću dopustiti da mi dijete vrišti i protestira bez ikakvog razloga (pri čemu i dalje stojim, ali nismo još došli do te faze), i da će moje dijete spavati u svom krevetiću od prve noći. Hahahahaha! Eto to je moj odgovor samoj sebi.

Pokušavala ostati dosljedna

Svako dijete je drugačije. Neka djeca stvarno spavaju od prvog dana u svom krevetiću, štoviše spavaju školski, buđenje svaka tri sata za hranjenje i nastavak spavanja, ali u stvarnosti takva djeca su rijetka. Blago onim roditeljima koji se sada slatko smiju jer su oni jedni od tih sretnika. Ja nisam bila, a ni danas nakon 10 mjeseci još uvijek nisam među njima.

Bez obzira na malu nespavalicu ipak sam pokušavala ostati dosljedna u provođenju "beba spava u svom krevetiću"- barem dio noći. Isto tako, u početku je ritual uspavljivanja završavao tako da je ona sisala po dva sata dok nije zaspala i onda sam ju poooolako i oooprezno prenijela u njen krevetić – i tako i do sedam do osam puta noću. Onda je malo porasla i odlučila sam da ćemo malo trenirati uspavljivanje bez mene. Nakon nekoliko večeri rezultat je bio više nego zadovoljavajući. Poslije večernjeg sisanja budnu smo ju odnijeli u krevetić i zaspala je sama. Bila sam tako sretna, i zbog sebe, ali i zbog nje jer smatram da je to za nju bolje. Onda je došao skok u razvoju sa šest mjeseci i to je bio party po cijelu noć, a s obzirom na to da skokovi kod moje djevojčice traju i do dva tjedna, nakon par dana sam odustala od stalnog vraćanja u krevetić i jednostavno je ostala s nama u krevetu. I tako je ostalo dobrih mjesec dana. Onda smo opet pokušali sa spavanjem u krevetiću pa su došli na red zubići i tako u krug.

Treba se držati principa, ali i popuštati

Zaključila sam da za puno stvari kažemo da nećemo nikada napraviti, da nećemo nikada reći, ali stvarnost je drugačija, djeca su drugačija. Treba uvesti neke granice i pravila, treba pokušati više puta ako nije uspjelo od prve. Isto tako treba i popustiti. Da, djeci treba odgoj i granice i pravila od najranije dobi i treba se barem pokušati djelomično držati svojih principa, ali treba i popuštati, odgoditi i ne forsirati jer svi mi učimo kako biti roditelj isto kao što i djeca uče što je dobro i loše i treba se prilagoditi situaciji.

Nije pogrešno dopustiti djetetu da spava s vama kada je očito da ga nešto muči, ali ne treba dopustiti da se bacaka po podu trgovine jer nije moglo dobiti sve tri čokolade koje mu se sviđaju. Ne treba pretjerati ni s čim, niti u popuštanju, niti u odgojnim mjerama. Zato nikad ne recite nikad jer će vam se vratiti i ugristi vas…Dopustite si ponekad prijeći preko principa jer djeca su ipak djeca samo jednom i brzo će doći vrijeme kad nas neće više toliko trebati kao kad su skroz maleni i nemoćni.