Nas tri, dvije kćeri i ja, inače kontinentalke, još uvijek uživamo na moru. Najstarija kćer od šest godina uživa na petodnevnom izletu s vrtićem. Izlazimo na poslijepodnevno sunce koje prži misli i pore. U toj vrućini (ne)vješto prikrivam snašlu me nervozu gurajući kolica u kojima dijete nevoljko sjedi dok me drugo stalno nešto zapitkuje očekujući mnoštvo smislenih odgovora. A ja ne čujem ništa osim cvrčanja vrućine u glavi u kojoj se roje misli o tome kako iz ove situacije izaći, a da nitko ne bude povrijeđen?! Jer najradije bih zaurlala iz petnih žila: "Ostavite me malo na miruuuuuuuu!!!!". Ali to ne činim. Zašto? Pa valjda zato što je neumjesno i jer ne želim povrijediti djecu. I tako čekam da me prođe.

I dok djeca i dalje stalno nešto zapitkuju i negoduju, ja u sljedećem trenutku mislim na svoj prethodni članak za Klokanicu u kojem tamo nešto kao objašnjavam o užitku igre s djecom, o prepuštanju igri ... A gledaj me sad! Koga ja to muljam?! Nije da ne mislim tako o onome o čemu sam pisala, ali nekad jednostavno ne ide. Netko ili nešto kao da me odguruje od bilo kakve ugode i na svaki moj pokušaj da se trgnem šutne me deset koraka unazad.

Čekam da me prođe

Još uvijek uspijevam zadržati miran ton jer djeca su na koncu cijelo vrijeme više nego pristojna i obazriva. Tu i tamo koje zdravo negodovanje i potraživanja sprovedbe svoje volje. Predlažem im da sjednemo na rub šetnice (ponajprije kako bih došla k sebi) gdje im obraćam pažnju na prvo što vidim samo da ih udaljim mislima od sebe. Barem na minutu, dvije. Okrećem glavu na drugu stranu i pitam se kad će me proći? Da im pokušam objasniti, mislim si, nema smisla. Pa najmlađa nema ni dvije godine.

U toj sluđenoj vlastitoj sljepoći, u daljini ipak uspijevam prepoznati ringišpil! U meni se budi dijete i sve lijepe uspomene vezane za njega i ja polako dolazim k sebi. Pokazujem ringišpil djeci. Kroz neko vrijeme (nije do ringišpila), napušta me ona muka, čemer i jad. Što kažu, k'o rukom odneseni. I ja opet brbljam, lovim, ljubim, skačem.

Ni danas ne znam jesam li trebala vrištati kad mi je bilo najteže, no ovaj put nisam. Ali dočekala sam da me prođe.

Dijete je prihvatilo moje stanje

Stigavši predvečer kući, obvezama oko djece nije došao kraj i umor je činio svoje. No ovaj put sam svojoj četverogodišnjoj djevojčici pokušala objasniti, posve mirno, da malo uspori jer sam umorna i teško mi je pratiti ih u isto vrijeme što govore, misle, osjećaju, žele, trebaju, ne trebaju. Kao što se može i pretpostaviti, dijete je sasvim mirno prihvatilo moje stanje i riječi i doista se trudilo prilagoditi situaciji u okvirima svojih mogućnosti.

Eto, i ponoć je već tu i ja konačno pišem svoju kolumnicu na Klokanici. E pa da i mene netko negdje čuje (ha ha).

Dakle, dragi moji, ako vas ikada negdje nađe i snađe ovakvo "ludilo" kao što je snašlo mene, uvijek se sjetite da će proći kako je i došlo budete li dovoljno dugo čekali) Ili jednostavno vrištite. Mislim da ni s jednim nećete pogriješiti. A s djecom svakako vrijedi pokušati mirno razgovarati kada se malo priberete pa, ako razgovor i ne upali, barem znate da ste pokušali. A to je jako, jako puno.