Nikad nisam, pa ni dan danas ne kužim čemu služi naših pet daljinskih upravljača. Pobogu, zašto ih je potrebno pet za jedan jedini TV? Dobro, istina je da je TV te veličine da sam, kad sam ga prvi put vidjela kod svoje dragog, pomislila da ću morati okretati glavu lijevo desno prilikom čitanja titlova. 

No pokraj TV-a je još pet kutija koje također nemam pojma čemu služe, osim da je jedna od njih pojačalo, koje također ne znam upaliti. Lažem, sad vidim da ih je šest,  jer je na vrhu te tehnološke piramide moja kutija, u kojoj držim sve s čim ne znam gdje bi i za koju znam koja joj je namjena i čemu služi. Otvoriš, šutneš unutra i zatvoriš. I za par dana ne možeš pronaći. Klasika. 

Moj se muž zaista trudi (sad kad ovo pročita više se ne bude) meni 'tupavoj' za tehnologiju objasniti što gdje trebam stisnuti u kojem trenutku i koja se lampica u kojoj boji mora pojaviti na određenoj kutiji, da bih mogla gledati nešto što želim. Ja klimam glavom i idem mmhhh, a ustvari se poslije tih instrukcija osjećam gluplje nego prije njih, jer uviđam da blago rečeno - nemam blage dume.

Gdje su oni dani kad je postojao jedan daljinski, jedan mali TV bez kutija, kad stisneš 1 i upali se prvi program? Istina, imamo i mi jedan univerzalni daljinski, koji je, fala nebesima, Iskra davnih dana eliminirala, jer taj izgleda ko konzola svemirskog broda neke daleke galaksije.

Da znam, zvučim ko neka baba koja ne zna upaliti komp. Moja baka mi uvijek kad ona nešto ne zna, a ja mislim kako je to jednostavno, govori: "Budeš ti došla na moje". Bilo mi je to uvijek smiješno, ali čini mi se nekako da sam već došla. 

Naša Iskra ima godinu i dva mjeseca i ona zna gdje se pali TV! Ona zna kako se puni mobitel i zna i razgovarati na njega i staviti ga na uho kad treba. Zna položaj prstiju za korištenje smartphonea. Zna se nasmijati kad s druge strane čuje tatu i kesi se kad na mobu vidi svoje slike ili filmiće gdje je ona u glavnoj ulozi. Ona već sad nabija po tastaturi i čeka promjenu na ekranu. Što će tek znati za godinu dana? Više nego mama zna sad i onda će mama biti zaostala mama koja ne ide u korak s vremenom. Već vidim scenarij: "Joj mama, pa ti nikaj ne kuuužžiiššš!"  A mama u pozadini baca daljinske, mobitele i tablete i onda se nekim čudom upali TV! :)

Vjerovali ili ne, život bez mobitela zaista postoji

Na sreću, imam samo jedan mobitel, ali i na njemu provodim previše vremena. Na WhatsAppu imam kojih pet grupa, na Viberu dvije i stalno netko nešto piše, nešto se događa i jednostavno moraš biti u toku. Nisu to stvari za propustiti – rađaju se bebe, organiziraju djevojačke, dogovaraju kave, savjetujemo se oko naših klinaca, javljamo kad su bolesni, kad su zdravi, kad jedu, kad pjevaju, kad plešu, kad tule, kad ih bole zubi, kad idu u Zoo i kad rade bilo što. 

Ne moram naglašavati da je tu i fejs, no moram se pohvaliti da nisam neki ovisnik o plasiranju svih novosti na društvenu mrežu, za to su bliski frendovi na ovim gore navedenim grupama. Imam na fesju možda tri Iskrine slike i to odnedavno i nisam od onih mama koje svaki korak svojeg bebača prezentiraju javnosti - od rezanja pupčane vrpce, do vrpce u kosi. Pa tako svakodnevno gledamo fotke djece od prve kašice, pa prvog smješka, plača, koraka, iskoraka, dvokoraka, kupanja, lupanja, plesa pa dolazi onaj dio – moj mali već sam pali TV, telefonira, surfa,  Previše je previše, ali kako koga volja. 

Dogodilo se na moru da je Iskra primila moj mob i u vremenu manjem od stotinke sekunde, bacila ga na pločice s visokog stola. Mislila sam da neću preživjeti, jer smo tek stigli, ali sam lijepo cijelo more bila bez moba i mogu vam reći da je to stvarno moguće. 

Svijet je i dalje funkcionirao i vjerovali ili ne, kugla zemaljska se i dalje okretala oko Sunca. Taman po povratku čitam da se djeca osjećaju nebitno, kad su roditelji na mobitelu, pa eto, smanjih boravak na njemu. TV ionako rijetko palim (kad nađem pravi daljinski), na mobu često gasim ton, a najviše zbog posla sjedim za laptopom, no to je samo zamjena za olovku i papir na kojima bih pisala u vrijeme moje bake. (ili možda perom, hm) 

Djeca će radije odabrati roditelje, nego tehnologiju

Tehnološki napredak ne možemo izbjeći, no možemo se potruditi da djecu češće vodimo van, u prirodu, nek se penju, nek skaču, nek divljaju i razvijaju sinapse u malim glavicama.

Možemo se češće s njima igrati i sto posto im se posvetiti pa im neće toliko trebati sve te naprave, a oni će to vrijeme beskrajno cijeniti. Pod sto posto mislim da usput ne prostiremo veš, pirjamo luk, peremo suđe, brišemo prašinu... Sve to će pričekati, a djeca će odrasti prebrzo i neće im biti baš od nikakve koristi ako su rasli u čistom i izglancanom, a s malo površne pažnje roditelja.

Možemo ih učiti pjesmice, boje, brojeve, slova, brojalice, brzalice... Možemo ih ljubiti, grliti, maziti, paziti i pružati im bezuvjetnu ljubav. Na taj način djeca neće toliko posezati za tehnološkim čudima, a oni su ionako male spužvice i rade upravo ono što vide oko sebe.

Iskrin tata je informatičar i uz to privatni poduzetnik pa možete pretpostaviti da je 24 sata vezan uz posao, a ja se znam našaliti da su on i njegov kompjutor postali jedno. No Iskra još uvijek prije kompa vidi svog tatu koji ju vrti, škaklja, baca u zrak, pjeva joj i kad je s njom, za njega ne postoji ništa drugo. 

Naravno da ćemo ponekad biti primorani pustiti im crtić da bi mogli u miru napraviti ono što moramo i ne mislim da je to smrtni grijeh, ako im posvetimo većinu svog vremena. Neizbježno je da će djeca što budu veća, dio svog vremena provoditi na mobitelu, kompu, tabletu, laptopu i ostalim gadgetima i da to nije kraj svijeta, to se zove tehnološki napredak i bez toga danas nema kruha. I na taj će način male spužvice također svašta naučiti. Treba samo pronaći balans i to je sva mudrost, a prije svih tih čuda, oni će uvijek radije odabrati vrijeme provedeno s mamom i tatom, samo ako ih tako učimo od malih nogu. 

Još samo jedna dobra za kraj, koju je izjavila neka Marianne Williamson: "Ne postoji radikalniji način za spas svijeta, od promjene načina na koji odgajamo svoju djecu".