'Moja kći je u nekonvencionalnom braku. Ne mogu to prihvatiti, niti mogu oba dječaka smatrati unucima'

Freepik
Kad naša djeca krenu samostalno u svijet, mi više ne utječemo na velik dio njihova života. Nekad se s nekim stvarima ne slažemo, pa ih teže prihvaćamo, ali – to nije naš život.
Vidi originalni članak

Moderno vrijeme nosi sa sobom razne moderne stvari. Možemo sad tu govoriti o raznim modernim uređajima, raznim stvarima koje su se promijenile u posljednjih 20, 30 godina, pa i o stilovima života, stilovima roditeljstva (to nam je omiljena tema)… No, sve se svodi na to da smo se u posljednjih nekoliko desetljeća jako promijenili – mi, kao i sve oko nas. A ono najvažnije nekad bude to da su se promijenili stavovi ljudi, razmišljanja, navike, način života. I to ne malo.

Svatko zna svoje Mamina objava izazvala raspravu: Naš brak nije važniji od naše djece

Na portalu Slate.com često se postavljaju pitanja (nešto kao 'Dragi Lastane', ali za odrasle – da se malo našalimo), a cijela jedna podrubrika je posvećena roditeljstvu. U toj rubrici na pitanja čitatelja odgovaraju razni stručnjaci i suradnici portala, a nekad su to i ljudi koji odgovaraju samo na temelju vlastitog iskustva – spisatelji, novinari…

Jedna je gospođa tako pitala jedno pomalo osjetljivo, škakljivo ili kako god definirali to pitanje, a mnogima je zapelo za oko. Naime, njezina kći je u svojim 30-im godinama i već je osam godina u braku sa svojim suprugom. No, s njima živi još jedna žena – druga žena njena supruga. I ne samo da žive zajedno, nego je i svaka od žena rodila po jedno dijete.

Hm, možemo zamisliti kako bi ovo moglo biti itekako zbunjujuće za osobu nešto tradicionalnijih pogleda na svijet. Ma, zašto okolišati – ovo je poprilično zbunjujuće za većinu ljudi, bez obzira na sve moderno što smo dosad prihvatili i usvojili. I ova je žena priznala da joj takvo uređenje u obitelji nikako ne odgovara, ali ju dodatno muči jedno pitanje.

„Cijela 'obitelj' često dolazi u posjete“, rekla je žena koja se potpisala kao Stari fosil. „Sram me to priznati, ali uvijek sam uzbuđena što ću vidjeti Adama (sin njezine kćeri), ali ne i Daniela (sin druge žene). Znam da je to razočaravajuće za njih troje odraslih, ali i Adam je počeo primjećivati ​​i govoriti da se prema njemu ponašam drugačije nego prema njegovom bratu.“

Nije lako priznati ovo, pa makar i pod pseudonimom. Ali možda je baš to korak ka nekom drugom, boljem postupanju.

„Želim biti bolja“, priznaje ova baka, te dodaje: „Ali također ću priznati da se nikad nisam pomirila s njihovim trokutom, niti sam shvatila kako se mojoj kćeri čini sasvim u redu dijeliti muškarca s drugom ženom.“

Ujedno je priznala da ne može na obojicu djece gledati kao podjednake i kao da su joj obojica unuci. Iako njihovi roditelji, njih troje, to zapravo očekuju od nje.

Na pitanje joj je odgovorila Michelle Herman, spisateljica.

„Biti star ne mora značiti da ste fosilizirani,“ započela je. „Ja sam stara - navršit ću 70 godina na svoj sljedeći rođendan - a također sam vraški tvrdoglava. Ako ja mogu pustiti nove ideje u svoj mozak koji stari, možete i vi. Može i bilo tko. Samo morate to željeti.“

Herman joj je odgovorila da se ne mora čak ni slagati s kćerinim izborima, kao i da ne mora razumjeti zapravo spremnost svoje kćeri da dijeli supruga. Ono što mora napraviti jest poštivati je, a to u ovom slučaju znači da mora prihvatiti osnovnu činjenicu da kćer nije ona.

„Ako je sretna, a vi je volite, na vama je da pronađete u svom srcu ljubav za ljude koje ona voli, a posebno da volite dijete - i svu buduću djecu - koju ona podiže, bilo da su u biološkom srodstvu s vama ili ne,“ odgovorila joj je Herman.

Ako se ne uspije sama „natjerati“ da to napravi, upozorila ju je savjetnica, moglo bi se jednostavno dogoditi da ju kći sa svojom obitelji prestane posjećivati, pa bi mogla „izgubiti“ i kćer i unuka.

„Istina je da ako se ne možete 'pomiriti' s tim da je ona dio trojke, a ne (kao što biste radije) para, na kraju ćete je svejedno izgubiti,“ napisala je savjetnica i s tim se dijelom, bez obzira na sve, moramo složiti. Važno je procijeniti je li nam to važno ili ne. No, ako prihvati stvari kakve jesu, napomenula je Herman: „Tu je i bonus za prihvaćanje stvari s kojima nemamo osobnog iskustva, ili koje nam se mogu činiti čudnima: to otvara naše umove i srca, što naše živote čini boljima,“ rekla je, te zaključila: „Također nas čuva od fosilizacije.“

Teško je ovdje biti pametan. Naravno da je najlakše reći da trebamo biti otvorena uma i prihvatiti nove stvari, ali nekad nam to nije baš tako lako… I tada jednostavno moramo procijeniti rizik neprihvaćanja, pa vidjeti kako dalje.

Odnos majke i bake Draga svekrvo, odgojila si svoju djecu, sad meni dopusti da odgojim svoju!

Posjeti missMAMA