Moja je djevojčica navršila godinu dana i osim blagih prehlada nije bila ozbiljnije bolesna. Naravno da sam bila najsretnija mama na svijetu jer je možda uzrečica "samo nek` su zdravi" klišej, ali je apsolutna istina. Ako je zdravlja, sve ostalo se može postići.

Tjedan dana nakon proslave prvog rođendana eto nam šamar. Subota poslijepodne (naravno, uvijek je vikend kada doktori ne rade) i moja kćerkica odjednom postaje plačljiva, umorna, odbija hranu (što se inače nikada ne događa), odlučim joj izmjeriti temperaturu jer mi je puno toplija nego inače i imam što vidjeti, temperatura 39,5  stupnjeva.

Prvo sekunda panike i onda mozak radi sto na sat. Gledam na internetu je li moguće da ima toliko veliku temperaturu jer joj možda izbija zubić, no prema svim forumima i člancima nije to razlog. Prije tjedan dana sam pričala s dvije prijateljice i obje su se žalile na virozu koja hara među djecom gdje je temperatura jako visoka i teško ju je skinuti, bez drugih simptoma i nakon tri dana samo prođe, izbije osip i to je to.

S obzirom na to da ona nije reagirala na pritisak na uho, abdomen, nije kašljala, niti joj je curio nosić, pretpostavila sam da je to i odlučila da neću natezati dijete cijelu noć po hitnoj. Skidala sam joj temperaturu na sve moguće načine i sve je držalo maksimalno dva sata i onda opet blizu 40 stupnjeva. Tako smo se borili s temperaturom sve do ponedjeljka i odlučila sam da ću za svaki slučaj otići do pedijatrice da je presluša, zlu ne trebalo. I dobro da sam otišla.

Noć u bolnici

Pedijatrica nas je poslala na vađenje krvi i urina. Nalaz krvi smo dobili kroz pola sata, a urin nismo uspjeli skupiti pomoću vrećice. Nalaz krvi je bio više-manje u redu, osim jedne stavke koja je bila jako povišena i koja je zabrinula pedijatricu pa smo dobili uputnicu za dnevnu bolnicu u zaraznoj (Zvijezda) bolnici. Bilo je već dosta kasno predvečer i ja se opet sjetim procedura na hitnom prijemu i pitam pedijatricu je li to zaista nužno ili možemo ujutro donijeti uzorak urina u Dom zdravlja, na što nam je ona odgovorila da nas ona ne bi tamo slala da ne misli da bi moglo biti nešto ozbiljnije.

Otišli smo u bolnicu, ja još uvijek uvjerena da je to ta trodnevna viroza, da će nam to tamo potvrditi i poslati nas doma. Tamo smo dali uzorak urina i dežurni pedijatar nas je odlučio ostaviti preko noći u bolnici, tzv. dnevnoj bolnici gdje se ostaje maksimalno 24 h, a predviđena je za djecu kojoj je potrebno napraviti nekoliko pretraga. Kada sam čula da će ju ostaviti u bolnici, suze su samo krenule. No pozitivna stvar je bila što sam mogla ostati s njom. To me barem malo utješilo, no sada me brinulo zašto je ostavljaju, što nije u redu s mojom djevojčicom.

Drugi dan ujutro su bile gotove pretrage i čekale smo vizitu da nam doktor kaže kakav je rezultat pretraga i hoće li je zadržati u bolnici ili idemo kući. Ne moram vam pričati koliko godina života sam izgubila dok smo dočekale razgovor s doktorom.

Dijagnoza - urino infekcija

Dijagnoza je bila urino infekcija – loša vijest, potrebno je liječenje antibiotikom, no možemo kući – dobra vijest. Rekli su nam i da svaki dan kroz tjedan dana moramo ujutro dolaziti na dozu terapije. Sve može samo da idemo kući, da se obje naspavamo u svom krevetu.

Tako smo hodočastile cijeli tjedan svako jutro u bolnicu, ona je počela plakati čim bi došli do vrata dnevne bolnice, ali sve je bolje od ostanka u bolnici. Tjedan dana nakon terapije bile smo naručene na još jednu pretragu, koja bi trebala provjeriti vraća li joj se mokraća u bubrege, što je, saznajem kasnije, često povezano jedno s drugim.

Ta se pretraga može obaviti putem rendgena i ultrazvuka i iako sam načula da se u našoj "divnoj" državi može obaviti ultrazvukom samo privatno i za priličnu svotu novaca, ja sam živjela u uvjerenju da im neće pasti na pamet zračiti malo dijete od godinu dana i da ćemo to obaviti ultrazvukom. Kako sam bila u zabludi. Kada sam vidjela da je vode na rendgen, bila sam ljuta, tužna, razočarana, sve u jednom i na rubu suza.

Što je tu je, mislim si moramo to obaviti, a što se tiče rezultata ma neće tu biti problema, neće nas valjda i to zadesiti. Ali je, ima refluks III. stupnja, što znači da se mokraća vraća skroz do bubrega i još ima i razdvojen mokraćni kanal što znači da umjesto jednog ima dva razdvojena kanala u jednom dijelu i to isto može dovoditi do čestih urino infekcija.

S tim nalazom otišle smo natrag u dnevnu bolnicu, jedva sam se suzdržavala od suza čekajući što će nam doktor reći. Ukratko, dobile smo antibiotik u obliku sirupa da nastavimo s terapijom kod kuće i rekao je da se za daljnje liječenje moramo naručiti nefrologu – specijalisti za bubrege. Dolazimo kući, stavim svoje izmučeno djetešce od svih pretraga na spavanje i briznem u plač.

Pregled kod nefrologa

Moje dijete, koje je do prije tjedan dana bilo savršeno zdravo, sada ima pet različitih dijagnoza. Kada sam izbacila iz sebe sve što mi se nagomilalo, opet put interneta. Upišem u pretraživač pregled nefrologa i odmah mi iskoči tema s jednog foruma gdje piše da, ako se odlučimo ići nefrologu u bolnicu (a ne privatno), da možemo očekivati da će, ako je potrebna bilo kakva pretraga, ostaviti dijete bez mene četiri do šest dana u bolnici kako bi "u miru" obavili sve pretrage.

Nakon zadnjih tjedan dana odlučujem da mi ne pada na pamet da je ostavim u bolnici bez izričite potrebe i ako je ikako moguće to obaviti bezbolnije. Opet mi se javlja poseban osjećaj "ponosa" prema mojoj domovini. Srećom, našla sam nefrologa u privatnoj klinici za dječje bolesti i nije mi bitno koliko će me koštati jer moje dijete mi je najbitnije i želim da joj sve pretrage i liječenje prođe što manje traumatično, bezbolno i brzo.

Želim napomenuti da sam zapravo, osim pretrage s rendgenom, zapravo vrlo zadovoljna kako su se prema meni i mom djetetu odnosili u dnevnoj bolnici. Eto, nije sve crno. Bili smo kod nefrologa privatnika, stanje nije alarmantno, između II./III.stupnja je službena dijagnoza i sada nam predstoji godina/dvije na profilaksi (svakodnevna terapija antibiotikom u maloj dozi) i mjesečne pretrage urina i krvi, što znači puno pikanja za moju malu ručicu.

Željela sam ovo iskustvo podijeliti sa svim roditeljima koji će odvojiti vrijeme da me čitaju iz dva razloga. Prvi razlog je taj što sam željela biti mama koja ne paničari i za svaku sitnicu trči pedijatru, no radije otići pet puta iz opreza nego da nešto ozbiljno pođe po zlu.

I drugi razlog, jest da roditelji koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji znaju što mogu očekivati.