Učenik osmog razreda Osnovne škole u Krapinskim Toplicama već drugi tjedan izostaje s nastave jer odbija nositi masku od ulaza do učionice. Situacija u osnovnoj školi u Krapinskim Toplicama je sada mirnija nego što je bila prethodnih dana.  No policija je cijelo vrijeme ispred škole, ali i zaštitari koje je angažirala škola.

Pitamo se kakav će ovo sve trag ostaviti na to dijete i na drugu djecu. Kako odrasli mogu pomoći ili odmoći djeci? Ne ulazeći u konkretan slučaj, odgovore smo potražili kod psihologinje Mije Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Zagreb. 

Djeci i mladima uvijek je, a posebno u uvjetima pandemije i potresa - opće društvene krize, potreban osjećaj sigurnosti, predvidivosti i pripadanja. I nama odraslima teško se nositi s pravilima, posebno zato što su često promjenjiva, nekad nam se čini da nemaju smisla i da bi trebala biti drugačija.

Djeci i mladima posebno je teško poštovati pravila koja u potpunosti ne razumiju, za koja osjećaju da im oduzimaju dio mladosti i radosti koji im zapravo nikad neće biti nadoknađeni.

U tome im možemo pomoći ili odmoći kao odrasli. Činjenicu da se pravila moraju mijenjati i da se mnogi s njima neće složiti nažalost ne možemo promijeniti. Kao ljudi suočeni smo s novim i nepoznatim neprijateljem pa i najbolji stručnjaci ne mogu ponuditi unaprijed zasigurno dobra i univerzalna rješenja. Ono na što možemo utjecati je kakav model ponašanja dajemo djeci i mladima. Njima je jako važno da su upute koje dobivaju od odraslih kojima vjeruju jasne i ujednačene, ako već ne mogu biti jednake u kontinuitetu vremena. Važno im je i da osjećaju da pripadaju skupini svojih vršnjaka, da njihov život, sada kad su konačno opet u školskim klupama, bude što sličniji životu kakav zaslužuju i trebaju imati u razvojnoj dobi u kojoj se nalaze. U tome će ih puno manje omesti nošenje (ili ne nošenje, svejedno) maske, nego izdvajanje iz skupine, stvaranje dojma pojačane ozbiljnosti, intervencije policije, svođenje života na rasprave povezane s koronom... 

Postoje mnogi načini izražavanja svog mišljenja i vođenja nekih bitaka koji ne idu preko leđa djece. Svi odrasli trebaju prije svega imati empatiju prema djeci, čije je mentalno zdravlje ionako ugroženo ili u riziku, te postaviti jasne prioritete i načine postizanja svojih ciljeva, za koje se mnogi često kunu u zaštitu djece, a čine suprotno - nažalost, tu se mogu naći i roditelji, ali i stručnjaci.