Nikad nisam bila previše politički angažirana. Najviše zbog činjenice da mi taj angažman oduzima dragocjenu energiju koju rađe usmjeravam na svoj mikro svijet. Na svoju obitelj i ostale bliske i drage ljude. I naravno, na samu sebe.

Međutim, ova zadnja previranja i događanja oko nas, zaintrigirala su čak i mene. 

Razmišljala sam o tome, je li ovo OK tema za roditeljsku kolumnu? 

Ovdje se bavim pitanjima odgoja mojih kćerki i ovo je prostor na kojem izražavam svoj stav koji proizlazi iz mog vlastitog životnog iskustva. Svojim kolumnama pokušavam najotvorenije izraziti sebe i time zaintrigirati i vas, moje čitatelje, da se svi zajedno zamislimo kako naše djelovanje u sadašnjosti utječe na odrastanje naše djece. Da se pitamo možemo li i kako utjecati da naša djeca odrastu u sigurne, sretne osobe koje poštuju sebe i svijet oko sebe? Kako, razmišljajući o makro svijetu, možemo utjecati na svoj mikro svijet i stvarati više ljubavi, a manje mržnje?

Utopija?

Da, ponekad i ja sumnjam da je to moguće. No, onaj vječni i nesalomljivi optimist u meni (koji se, istina je, povremeno sakrije u svoju puževu kućicu), kuca iznutra, i ne da mi mira... Onaj isti optimist koji je, kada je bio malo dijete, mislio da je sve moguće, i da mogu promijeniti svijet na bolje. Je li doista?

Ne znam odgovor na to. Ali duboko vjerujem da svojom pozitivnom namjerom možemo uvijek širiti prostor za ljubav. U sebi i oko sebe. Svi smo jedinstveno različiti, rođeni sa drugačijim predispozicijama, odgajani u drugačijim obiteljima. Imamo različita sjećanja, želje i snove. Ali svi, baš svi imamo srce. Volimo. I bez obzira na to koga volimo, Ljubav je uvijek Ljubav.

Neočekivano očekivana pitanja

Znate one trenutke kada vas dijete zatekne s pitanjem o čijem odgovoru nikada niste razmišljali? Ili možda i jeste, ali niste vjerovali da će doći tako brzo? Poput pitanja kako beba iz trbuha izađe van? Ili zašto se oni dečki ljube?

I tako smo Lucka i ja nedavno šetale jednim novozagrebačkim naseljem. I Eva je bila s nama, ali dvogodišnjakinja nema još tako snažnu percepciju različitosti svoje okoline. Iz ulaza pred kojim smo stajale izlaze dva lika. Dečki. Ničim ne odudaraju od svih ostalih likova na ovom svijetu, osim što su se držali za ruke. Napravili su par koraka ispred nas, razdvojili se i ušli u auto. 

Lucka ih je pratila pogledom koji je skrenuo prema meni i zaustavio se u izrazu upitnika, točno na mojoj faci. Da, zašto se ovi dečki drže za ruke? Pa stvarno, zašto?

Možda zato jer im je zima za ruke? Ili jer su si nešto dodavali? Ili jer…

Da skratim. Moje iskustvo je da na neočekivana pitanja najbolje uzvratiti najiskrenijim, jednostavnim odgovorom, primjerenom dječjem uzrastu.

U mom slučaju je bio: "Zato, ljubavi, jer osim što se dečki i cure zaljubljuju jedni i druge, isto tako postoje neki dečki i neke cure koji se zaljube u ljude istog spola. Znači, dečko u dečka, a cura u curu."

Luckino smijuljenje: "Hihihi." Pa malo razmišljanja. Pitanje: "A zašto, mama?"

Odgovor, drugi dio: "Ne znam zašto. Nečija srca jednostavno odaberu da će voljeti osobu koja je istog spola kao i oni. I to je isto OK. Ljubav je uvijek Ljubav."

"A-ha. Dobro, mama."

Znatiželja zadovoljena. Različitost prihvaćena. Bez velikih pitanja i dilema.

Premali za istinu?

Vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom. Puno puta sam vidjela svoje prijateljice i prijatelje koji su u sličnim situacijama pokušavale na sve moguće načine zavarati svoje dijete i zakamuflirati istinu u neku vrstu neistine. U paket prihvatljiv njima. Njima roditeljima, ne djeci. Kada sam postavila pitanje: "Zašto?", odgovor je bio zgražanje i: "Kako to misliš zašto? Pa premala/mali je za to?"

Premali su za što? Pitam sebe i vas? Za istinu? Istinu o čemu? Pa što u tome ima toliko strašno? Kada ogolimo sve svoje strahove od drugačijeg, svoje projekcije i svoje imidže o tome kakvi su ti neki drugi, što je to na što toliko reagiramo? Što to ne razumijemo? U čemu je toliki problem? Čega se bojimo?

Bojimo se jedne ljubavi, koja je eto, drugačija od naše. So, what?

Sutra

Možda i ne moramo razumijeti. Najvjerojatnije niti ne možemo. Najčešće ne razumijemo niti sebe same, a kako bi onda mogli razumijeti nekog drugog.

Možda je dovoljno da prihvatimo. Poštujemo. I ne postavljamo se iznad nekog drugog. Jer tko je taj koji ima moć odlučiti da je netko "bolji", a netko "lošiji"? I da je nešto "normalno", a nešto nije?

Najbolji način je da se pokušamo staviti u tuđe cipele. I ako zamislim da bi jednoga dana jedna od mojih kćeri mogla voljeti neku ženu, da li bi, kao majka koja voli svoje dijete "no matters what?", željela da bude sretna? Da može imati svoju obitelj, djecu i sve ostalo čemu većina ljudi teži? 

Ja bih. A vi?

Napišite nam što vi mislite o ovoj temi i kako biste svom djetetu odgovorili na pitanje iz naslova!