Sat na hodniku KB Merkur pokazuje 8:00 sati, ležim na pomičnom ležaju i čekam da me presele u sobu s ostalim rodiljama. Navala adrenalina i euforija od porođaja lagano prolaze, a na njihovo mjesto dolazi umor. Oči me izdaju i sve češće se zatvaraju, a bolničko osoblje koje prolazi kraj mene svaki puta me trkne i upozorava da ne smijem spavati. Umor je sve veći, a moja borba da ostanem budna postaje lakša kako počinju pristizati pozivi i poruke obitelji i prijatelja.

Ubrzo dolazi sestra i vodi me u sobu. Soba broj 10 nalazi se na samom kraju hodnika i u njoj se nalaze tri kreveta i veliki aluminijski umivaonik. Sunce lupa ravno u prozor i iako je još rano u sobi je već poprilično vruće. Smještaju me na srednji krevet, mama s moje lijeve strane drži u rukama malenog dječaka i vodi borbu sa dojenjem, savjete joj daje mama s moje desne strane kojoj je ovo drugi porod i o dojenju zna mnogo više.

Priča mi mama Ana (s lijeve strane) da je rodila samo dan prije mene, malenog Luku u 35. tjednu trudnoće. Mališan je težak 2500 kg, zdrav je i stalno je uz mamu. Pita me kad ću ja dobiti svoju bebu, a ja potpuno izgubljena i zbunjena ne znam što da joj odgovorim. Od kako su je odnijeli par minuta nakon rođenja nitko mi nije rekao kada ću je vidjeti, kada će je donijeti. Tek mi je jedna od sestara koje su pomagale mojim cimericama u dojenju rekla da ću sve saznati u 11 sati kada je dječja vizita. I tako prolaze minute i minute, a 11 sati nikako da dođe. Svi koji dođu savjetuju mi da se odmorim, ali kako? Sve što me zanima je kako je moja malena štruca od 2190 gr i 48 cm.

'Drhtavim glasom pitam kada je mogu vidjeti'

I tako napokon dođe i trenutak vizite, iako je vrijeme već debelo prošlo 11 sati. Ulazi primarius, ozbiljan gospodin u poznim godinama. Njegova pojava u meni je stvarala nelagodu, a način njegove komunikacije tu nelagodu je samo pojačavao. Nakon mojih cimerica, vrijeme je došlo i na mene.

Potpuno hladnim glasom, bez trunke emocija govori mi: ″Mama, vaše dijete se ne razvija dobro. Nalazi se u inkubatoru i prima dodatni kisik pošto joj se pluća nisu razvila do kraja″. Osjećam kako mi suze naviru na oči, ruke mi se počinju tresti i čujem sebe kako ga drhtavim glasom pitam kada je mogu vidjeti. Čujem ga kako mi odgovara da je mogu vidjeti kada želim, a istovremeno osjećam slabost u svom tijelu. Primarius odlazi, a ja ostajem plačući na krevetu.

Zovem muža u panici i govorim mu sve što sam sad čula, suze se slijevaju niz moje lice i nikako ne mogu prestati jecati. U tom trenutku postajem svjesna da neću tako skoro držati svoje dijete. Pokušavam se smiriti koliko je to moguće i zovem sestru da me odvede na neonatologiju da vidim svoju djevojčicu. U trenutku kada dolazim primaju novu bebu i mole me da dođem kasnije.

Moja curica u inkubatoru

Osjećaje koje sam tada imala nemoguće je prenijeti na papir. S ove distance čitav taj dan čini mi se kao u nekom balonu. Minutu po minutu prošlo je par sati i došlo vrijeme posjeta. Na malenom hodniku guraju se trudnice koje čuvaju trudnoće, rodilje i njihovi posjetioci. U daljini vidim muža i naše roditelje. Pošto smo imali tu sreću da svekrva radi u istoj bolnici, saznali smo da šok od vizite ranije tog dana ne bi poprimio takve razmjere da mi je primarius objasnio da je sve što se desilo mojoj curici najnormalnije s obzirom da je rođena u 35. tjednu sa malom porođajnom težinom. Hvala Bogu ništa nije bilo alarmantno, dobivala je kisik u inkubator kako bi joj olakšao disanje.

Par minuta kasnije muža i mene zove pedijatrica da dođemo vidjeti dijete. Ulazimo na odjel neonatologije, nakon detaljnog dezinficiranja vode nas do inkubatora gdje leži naše čudo, plod naše ljubavi. Malena žabica, s dugim nogama i gotovo prozirnom kožom leži i spava. Ona najmanja pelena na njoj izgleda ogromno, na nosiću su joj cjevčice, a na rukicama i nožicama aparati koji mjere otkucaje i saturaciju. Srce mi se stegnulo istovremeno od sreće jer je tu i boli jer tako malena nije kraj mene.

Izdajanje i neprospavane noći

Doktorica nam objašnjava da je malena, ali da je sve u redu, da nema nikakvu upalu i da je važno da je u inkubatoru dok još malo ojača. Napominje mi važnost majčinog mlijeka, posebice onog prvog kolostruma i potiče me na izdajanje. U tom trenutku dolazi sestra pokazati mi kako se ispravno izdojiti, prima me za bradavicu, stisne ju, a ja osjećam kako od boli i slabosti gubim svijest. Posjednu me da dođem k sebi i odvode natrag u sobu da se odmorim. U glavi mi je slika samo moje malene djevojčice, pričam svojim cimericama kako je savršena i pokazujem im slike najdragocjenijeg mi bića. Polako dolazi noć, a ja uz volju koju samo mama ima cijedim kapi kolostruma kako bi nahranile moju malenu, a ono baš poput najdragocjenije tekućine izlazi strahovito sporo i teško...

Bila je to prva od mnogih neprospavanih noći koje sam provela cijedeći ono najvrednije iz mojih grudi, ali nagrada koju sam dobila zauzvrat nemjerljiva je…I danas svaki put kada prođem Zajčevom ulicom sjetim se hodnika koji od sobe 10 vodi do odjela neonatologije, sebe kako u ruci nosim bočicu izdojenog mlijeka i pjevušim 'baby love my baby love, I love you oh how I love you', moju verziju pjesme grupe The Supremes.

Moja žabica Dora i ja zajedničkim smo snagama izgurale 13 dana neonatologije. Bilo je to 13 dana straha, sreće, pjevanja i maženja kroz otvore u inkubatoru. 13 dana strepnje i upoznavanja. Čekale su nas još mnoge pustolovine, srećom sve ljepše, ali o njima jednom drugom prigodom…