Mama studentica: Trebam li zbog djeteta napustiti faks?
Prema podacima Instituta za razvoj obrazovanja iz 2011. oko 6 posto studenata u Republici Hrvatskoj su roditelji. Iako od navedenog postotka samo 1 posto čine redovni studenti, Udruga Vrtić za sve, sve se više susreće s problemom roditelja studenata koji zbog svojeg redovnog statusa studiranja nisu u mogućnosti ostvariti određeni broj bodova kako bi upisali djecu u puni program gradskog vrtića. Ako se uzme u obzir činjenica da se radi o mladim ljudima koji nemaju stalnog zaposlenja pri čemu je gotovo 90 posto njih i dalje ovisno o financiranju od strane roditelja može se zaključiti da je zbog roditeljstva sve veći broj redovnih studenata primoran stalno ili privremeno napustiti studij.
Takav trend je svakako prisutniji kod studentica koje na sebe preuzimaju obvezu skrbi o djetetu, pri čemu nisu u mogućnosti pohađati redovna predavanja na fakultetima. Kako nam navode neke majke studentice, problem ne bi bio toliko velik da predavanja na fakultetima nisu obvezatna, što redovne studente stavlja u sličnu poziciju kao zaposlene roditelje. Samim time postavlja se pitanje bodovanja za upis u vrtić pri čemu se redovni studenti vode kao nezaposleni, što sukladno njihovim obvezama na fakultetu ne može biti istovjetno. Zbog sve većeg broja roditelja studenata, posebno onih na poslijediplomskim studijima, neki fakulteti, poput Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, odlučili su osigurati cjelodnevno ili poludnevno čuvanje djece, što je hvalevrijedan potez. Koliko je velik problem balansiranja roditeljstva i studentskih obveza najbolje govori pismo jedne mlade mame upućeno vrtiću u koje njezino dijete nije primljeno:
Poštovani,
potaknuta objavljenim rezultatima upisa djece u DV za pedagošku godinu 2013./14., iz kojih sam saznala da moje dijete opet nije primljeno u vaš vrtić, podnosim prigovor i žalbu te vas molim da se naša molba za upis još jednom razmotri. Moja kćer ni prošle godine nije bila primljena u vašu predškolsku ustanovu, a doista je nema tko čuvati i ne znamo što da sada napravimo. Naime, ja sam redovni student na diplomskom studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a suprug je zaposlen. Prošle sam godine na inicijalnom razgovoru dobivala informacije da će moje dijete imati broj bodova kao da su oba roditelja zaposlena. Mislim da je dovoljan dokaz taj da smo prošle godine doista i imali 10 bodova kao i ostatak od gotovo pedesetak odbijenih (istog godišta).
Od nadležnih sam dobila informaciju da je takvo bodovanje dobra volja vrtića jer sâm natječaj ne spominje redovne studente i to je meni jasno (iako neki drugi gradovi izjednačavaju u tom pogledu zaposlene i redovne studente, pa bi i grad Zagreb trebao slijediti njihov svijetli primjer), no s obzirom na to da ste u prošlosti ipak uzimali u obzir činjenicu da redovni student nikako ne može redovno studirati i izvršavati svoje studijske obveze ako u isto vrijeme mora skrbiti o djetetu, molim vas da istu vrstu kritičkog razmišljanja upotrijebite i ove godine jer, sigurna sam, ionako nemate puno redovnih studenata među roditeljima koji su prijavili svoju djecu za upis u vašu ustanovu. S obzirom na to da prošle godine moje dijete nije dobilo mjesto u jaslicama, moj studij je patio, jer ne mogu i studirati i čuvati dijete jednako kao što zaposleni roditelj ne može raditi i čuvati svoje dijete. Da je dijete dobilo mjesto u vrtiću prošle godine, ja bih do sada sasvim sigurno diplomirala!
Pretražujući internet pronašla sam stari Zahtjev za upis na internetskim stranicama jednog drugog novozagrebačkog vrtića u kojem se studenti upućuju da prilože potvrdu da su studenti. Ove godine to je promijenjeno i takve upute za roditelje studente nema. Jasno je da se nešto promijenilo. Mogu nagađati zašto i iz kojeg razloga, no svakako se radi o obliku diskriminacije! Ja nisam nezaposlena osoba; ja sam redovni student i imam obveze koje moram izvršavati kako ne bih izgubila pravo studiranja i bacila u vjetar sav uloženi trud.
Iz prve ruke znam da mnogi predaju lažne potvrde da su zaposleni. S obzirom na situaciju, čini se da sam isto trebala učiniti i ja?! Nisam se, međutim, htjela poslužiti lažima, koliko god to mnogima bilo prihvatljivo i normalno. Želim završiti upisani fakultet, a da bih to mogla, potrebno mi je čuvanje djeteta jer si financijski ne možemo priuštiti plaćati privatni vrtić ili pak dadilju. Osim što sam redovni student, povremeno radim honorarno i nakon što diplomiram, namjeravam raditi. Bez vrtića, kako ću na razgovore za posao i/ili testiranja? Kamo ću s djetetom kada nađem posao? Za nas ne postoji druga opcija!
Na kraju, samo kratak komentar. Prilikom predaje dokumentacije u vrtiću, zaposlenik vašeg vrtića rekao mi je da će u centru grada biti slobodnih mjesta. Mi ne posjedujemo automobil i problem nam je i da dobijemo mjesto u nekom drugom vrtiću na području Zagreba, a kamo li u centru ili u nekom nama udaljenom dijelu grada! Kako bih to točno s malim djetetom trebala putovati autobusima i tramvajima kilometrima do vrtića ujutro u vrijeme najveće gužve? To je ispunjenje obećanja da će svako dijete dobiti vrtić?!
S nadom da ćete moju žalbu pročitati i uvažiti, srdačno vas pozdravljam. S poštovanjem, S.J.
Pismo ove majke samo je jedno u nizu vapaja s kojim se Udruga Vrtić za sve susreće svakodnevno. U ovom slučaju radi se o mladoj osobi koja se oslanja na društvo koje se svakodnevno kune na misiju cjeloživotnog obrazovanja i poticanja socijalne pomoći mladima kako bi što bolje i lakše izgradili svoje karijere. Na žalost realnost je sasvim drugačija, mladi roditelji su u većini slučajeva prepušteni sami sebi i vlastitoj kreativnosti kako pomiriti roditeljsku i profesionalnu udrugu. Možda je to i razlog što se na društvenim grupama pojavljuje sve veći broj grupa koje se bave problemima roditelja studenata i roditelja koji uistinu svoju karijeru žele graditi na obrazovanju.
Udruga vrtići za sve već je u više navrata apelirala na brojne institucije kako bi se što više olakšao profesionalni razvoj i obrazovanje roditelja studenata na diplomskim i poslijediplomskim studijima. Na kraju krajeva, upravo vrtići i igraonice u okviru fakulteta mogle biti bi dodatna vrijednost za obrazovne institucije te idealan model famoznog cjeloživotnog obrazovanja.