"Hvala ti što mi priznaješ tako velike zasluge za sve, bilo dobro ili loše, što ti se događa u životu. Uz takve moći osjećam se poput kraljice." Prozborila sam ispružena na ručniku punom pijeska svojoj suncem okupanoj ljutitoj šestogodišnjakinji.

Vjerujem da mali filozofi koji bježe od odgovornosti nisu rijetkost ni u drugim obiteljima. A kada su tu, onda raspravama ili nema kraja ili ih počnete ignorirati. Nisam zagovornik ignoriranja, a sve manje i nepresušnih dokazivanja nedokazivog.

 

"Mama, ali ja ne bih danas išla na more. Znam da ni ne moram, ali kako da odlučim kada me mamiš. I išla bih i ne bih." Naposlijetku je odlučila spustiti se s nama na plažu. Kad tamo... "A tko me uopće dovukao na plažu? Zašto sam sada tu?" I čarobna rečenica: "Ti si kriva što sam došla!". Ovdje je nastupila moja uvodna rečenica.

Otevši joj titulu "kraljice' (čitaj onoga tko je odgovoran za sve njezine odluke i postupke), mojoj se kćeri razvukao osmijeh na licu, a mrgođenje je polako vodilo sve bezbrižnijoj igri. Potom me pozvala me na igru u pijesku. Na njezin poziv odgovorila sam da ću najprije još malo uživati na suncu (što rijetko činim). 

 

No ubrzo je moja uskoro dvogodišnjakinja krenula sa svojim potraživanjima te sam morala ustati kako bih udovoljila njezinim naoko banalnim zahtjevima poput: mama, uzmi-pusti, daj ruku-pusti ruku, dodji-idi, ajmo tamo-ne tu,... Uvidjevši da se ovakvi prohtjevi bez prevelikog značenja uglavnom protegnu kroz vrijeme kao guma za žvakanje, odlučila sam se za konkretan pothvat u vidu pružanja nezaboravnog užitka svojoj najmlađoj djevojčici.

Započela sam hvatajući je u svim pozama, poprijeko i naglavačke, s istrčavanjima u more i iz njega uz jako prskanje i krikove sreće, a završila uranjajući je i izranjajući iz mora naizmjence. Zauzvrat sam dobila nebrojeno puta izgovoreno: "Još!" 

Kad sam konačno ostala bez daha, šestogodišnjakinja je poželjela isti 'tretman'. I nije postojalo opravdanje da to ne učinim (osim onog da više nemam snage). Nakon napornog, ali slatkog 'divljanja' u moru, dvogodišnjakinja se na obali zadovoljno posvetila gradnji kule u pijesku, a starija joj se ubrzo pridružila. I dok su se one zadovoljno igrale punih 20-tak minuta!!!, umjesto da se vratim ručniku i rojenju kojekakvih besmislica pod šeširom, odlučila sam se na mali morski izlet - svoj morski one-man-show!

Vraćam se u more bacakajući se kao delfin pljuskajući na sve strane, plivajući čas naprijed, čas nazad, da se ne udaljim previše od svoje mladunčadi posjedane po obali. Ali za divno čudo one me ne zovu niti me traže! Preplavljena osjećajem slobode, ne prestajem se zalijetati u more. Nakon dvadesetak minuta izlazim iz vode kao nova i dođe mi da ih zagrlim i zahvalim im za mir koji su mi pružile, a sve za onih desetak minuta uživanja koje sam im prije toga pružila ja. No umjesto riječi zahvale odlučujem im se pridružiti u gradnji kule od pijeska...

Na povratku kući, koji je uslijedio mnogo kasnije nego prethodnih večeri, zaboravila sam stariju pitati je li zadovoljna SVOJOM odlukom da ipak ode s nama na plažu...

Čitamo se, crtamo i sunčamo (dok još ide)....