Naučila sam skijati s 29 godina i ne mogu se pohvaliti da sam neki turbo ludi skijaš. Skijaška poza mi je pomalo smiješna, nagnuta i isprčene stražnjice (zbog koje me frendovi redovito zafrkavaju), zavoje svladavam, ali često gubim kontrolu na skijama, tu i tamo tresnem na stazi, ali sve to je više manje nebitno jer ono zbog čega skijam je: gušt u samom skijanju!

Dijeljenje užitka

Divno je kada vam djeca dovoljno porastu da s njima možete početi dijeliti svoje najveće užitke. Kako je Lucka prošle godine navršila 6, odvela sam ju sa sobom prvi put na skijanje. I prošla je početničku školu. Nakon nje smo skijale po stazi i to je stvarno bilo prekrasno. Radiš nešto u čemu uživaš i dijeliš to iskustvo s osobom koju voliš i koja u tome jednako gušta.

Pogled na njenu zajapurenu i nasmiješenu facu kada sam je prvi put vidjela kako se spušta zelenom stazom pričinjavao mi je veću sreću nego sam osjećaj skijanja. Pa vožnja na žičari. Sto dječjih pitanja. Pauze sa sendvičima i topli čaj. I ona slatka iscrpljenost pri povratku u apartman.

Napustile smo skijalište s pozitivnim iskustvom i dogovorom da i sljedeće godine idemo na istu avanturu.

Nastavak avanture

I tako, ove godine je Lucka bila spremna za naprednu školu skijanja. 
Ali ja nisam bila spremna za ono što me čeka. 

A to je sljedeće: Kako su se njene skijaške performanse popravljale, a ne moram govoriti da su moje ostajale iste, sreća zbog užitaka skijanja se počela miješati sa strahom. Jer je odjednom počela skijati brže od mene. Prvih par dana još sam je sustizala jer nije bila dovoljno spretna, a onda je treći dan bilo najgore - meni, a najbolje - Luciji.

Skijanje u spustu po plavoj stazi koje je izgledalo tako da sam ja ostala na pola staze, dok je Lucka (s ostalim frendovima) strmoglavo jurila već u podnožju samog brda, skačući po hupserima, dok sam ju pokušavala stići. I gledala rozu točkicu koja nestaje u daljini. Da ne pričam o tome da me istovremeno oblijevao hladan znoj (zbog svih najgorih varijanti u mojoj glavi) i da sam se maksimalno iskontrolirala da na kraju te iste staze ne počnem urlati na nju Zmajevskim urlikom.

Opasna brzina

Naravno da smo imale razgovor kada smo se vratile u apartman. Poprilično dug. O tome da je to opasno. I da na stazi može biti leda i nepredviđenih situacija kojih ona nije svjesna.  I neopreznih skijaša, i da je situacija to opasnija što ona ima veću brzinu i da treba usporiti i čekati me. I da, rekla je da će me slušati. 

Do sljedećeg jutra.
Kada je stala na skije i pojurila ispred mene.
Nasred brda se zabila u jednog skijaša koji je stajao na stazi. Pomislila sam: "E, super da joj se to desilo. Očito da mora na taj način naučiti svoju školu. Sad je valjda skužila." I da, dobrano je tresnula, i bila je oprezna nakon toga. Cijelih beskonačnih pola sata. Dok opet nije počela juriti.

Kada sam je uspjela stići i usporila, naljutila se na mene jer nije postigla dovoljnu brzinu da skoči na hupseru! Naravno da sam ja bila zločesta mama. "Jer ja je učim skijati k'o da je mala beba!"
Dok smo se vozili žičarom pitala sam ju: "Lucka, zašto i dalje skijaš tako brzo? Pa kaj te nije strah? Pa kaj nisi vidjela da si pala zato jer si bila prebrza i nisi stigla zakočiti?"

Odgovorila je: "Pa mama, kak ne kužiš?! Pokušavam uhvatiti vjetar!"
Hm. I što sad?
I što odgovoriti na to? Na tako kristalno jasni razlog. Naravno da je hvatanje vjetra zabavno. Uostalom, i za sebe vrlo često volim reći da volim vjetar u kosi.

I kako sad naći ravnotežu između hvatanja vjetra i vrlo opasnog sjurivanja po zaleđenoj stazi?
Moram priznati da mi je, ovih dana, prvi put palo na pamet kako je bilo mojim roditeljima sve one godine kada sam se zavlačila po mračnim i skliskim špiljama i visila po užetima. Nelako.

I volim tu Luckinu crtu. Neustrašivost. Otkačenost. Optimizam. Sviđa mi se to. 
Ali ne sviđaju mi se svi moji strahovi koji se bude kada ju vidim u takvoj situaciji. I ne sviđaju mi se te potencijalno opasne situacija. No, to je očito stvar s kojom ću se susretati, s kojom ću se morati naučiti nositi i u kojoj ću morati pronaći ravnotežu.
Da ju podržim, a istovremeno ne dozvolim preopasne situacije. Da postavim granicu koja je realna i OK. I da ne uništim njeno hvatanje vjetra!

Za kraj

I za kraj, moram priznati da joj pomalo zavidim. I ja sam oduvijek željela skakati po hupserima. Ali me bilo strah. I još uvijek je.
Makar, ove godine sam, nakon Lucke, i ja skočila na jedan. Onako, ukočeno i u strahu, ali moram priznati da je osjećaj dobar! Što je, je!