Dok je nebom sijevalo na ulicu, stojeći pod krošnjom stabla, njezine duboke plave oči stisnule su se neodlučne da li da strah podnesu stoički ili da pokrenu lavinu suza. "Mama, grmi a mi smo ispod stabla?!?"

Mama sam koja puno priča. O svemu. O čemu treba i ne treba. Nekako se tješim da će joj kasnije u životu možda ipak dobro doći bar nešto što sam joj 'isprepričala', kako kaže, bar stotinu puta.

Među mnogim raspravama koje smo vodile, novopečena šestogodišnjakinja i ja razgovarale smo i o strahovima. Pa smo tako objašnjavale i situaciju što i kako činiti kada vani sijeva i grmi, a sada smo, eto, imale priliku učiti što činiti iz prve ruke. 

Nogu mokrih kroz otvorene ljetne cipele, promrzle stojeći jedna kraj druge, promatrala sam te divne, zabrinute plave oči.

"Tihana, to priroda prdi", kažem ja. Nasmijala se. "A ti bi da samo ti prduckaš?! I u pravu si, stojimo ovdje ispod ovog stabla gdje ne bi trebale, ali nekako si mislim da smo ti i ja Svemiru simpatične, i da će nas štiti još koji trenutak bar dok nam ne stigne tramvaj." 

Strah joj nisam uspjela odagnati, ali malo se umirila razmišljajući (pretpostavljam ponajviše o prirodi i njezinim plinovima). 
Uskoro je stigao i tramvaj.

Ne mislim da sam išta pametno naučila dijete ovime što sam joj izrekla. Ustvari, sigurna sam da nisam. Ali dobro je što sam joj ukazala na mogućnost da u životu ponekad može i mora računati na sreću. Možda ne baš kad se radi o grmljavini, ali događaju se stvari u životu na koje ponekad jednostavno ne možemo utjecati pa vjerovanje u naklonost sreće nije samo naivna, već ponekad i jedini način da se u beznadnim situacijama osjećamo sigurnije i bolje.

Pa zašto u konačnici djetetu ne pružiti i takav način gledanja na stvari u specifičnim životnim situacijama? Dakako, u umjerenim količinama.

Plinoviti pozdrav! Čitamo se i crtamo...