Rano djetinjstvo provela sam igrajući se i istraživajući po Novozagrebačkim ulicama. U ta davna, davna vremena još smo igrali graničara, gumi-gumi, školice i crne kraljice. Sve te dječje, u današnje doba, pomalo raritetne aktivnosti. Ljeta sam provodila na otoku Hvaru kod none i dide, pričajući forski dijalekt i hodajući bosonoga. Loveći raznorazne bube, igrajući se kauboja i Indijanaca i roneći školjke na obližnjoj plaži. Maštajući kako ću jednog posebnog dana otvoriti svoj dućan s nakitom.

Majka mi je bila tip domaćice, kuhala je i šivala, i to majstorski, istovremeno radeći u poduzeću. Aktivnosti su joj bile usmjerene uglavnom na obitelj. I kafenisanje s prijateljicama. Nužnost ove zadnje aktivnosti postala sam svjesna od kada sam i sama postala majka. Od nje sam naslijedila energiju da se uvijek dignem, pa i onda kada sam se raspadala do kraja.

Otac je bio pomalo vjetropirast. U mladosti avanturist, u starosti isfrustriran zbog pomanjkanja istog. Sa svojom djecom djetinjast. Osim ako nije bio loše volje. Od njega sam naslijedila ljubav prema fotografiji i putovanjima. Želju da budem iskrena i poštena. Prema sebi i drugima. I jednu djetinju, zaigranu crtu. Znate, kao onaj trenutak kada se vozite kroz grad u svom automobilu, i prolazeći pored autobusa primijetite kako vam se neko dijete nabeljilo kroz prozor. I automatski osjetite impuls da sočno uzvratite beljenje i učinite to! Bez obzira što imate 39 godina.

Osnovna škola, MIOC, Fakultet elektrotehnike i računarstva moja su formalna obrazovanja. Oduvijek me zanimalo sve. No, u jednom periodu učinilo mi se da mi prirodne znanosti bolje leže. Pa sam se odlučila za tu varijantu. Nakon fakulteta zapošljavam se u Ericsson Nikola Tesli i tu radim i dan danas. Što je vrlo ugodno iskustvo.

Planinarenje, speleologija, sportsko penjanje, fotografija, daleka putovanja, ekspedicije i istraživanja su aktivnosti kojima se bavim u slobodno vrijeme. Učim od svijeta oko sebe. Mijenjajući svijet u sebi.

Paralelno s formalnim obrazovanjem i svim mojim aktivnostima van njega, u meni se pali iskra samoistraživanja. Naime, u pubertetu suočavam se s jednom od težih borbi svog života. Prehrambenim poremećajem. I tako kreće moj put samospoznaje. Zašto, kako? Kako sam došla na to mjesto? I kako izaći van? U želji da pomognem sebi završavam četverogodišnji trening za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta u CIR-u (Centru za Integrativni Razvoj), 2007. godine.

Na CIR-u upoznajem svog bivšeg partnera i oca moje djece. Muškarca koji mi je duboko taknuo srce. I još svašta nešto, ali neću dalje... jer trenutno razrješavamo svoj partnerski odnos, o čemu ću pisati kada budem spremna. Za sada samo FB hint: It is complicated!

Iste te, 2007. godine, dešava se najljepše iskustvo mog života. Postajem majka. Moja prva kćer zove se Lucija Hana Kaić. Kako mi je Lucija (5,5 godina) upravo jučer rekla: "Mama, kada odrastem ja ću imati dijete ako moje tijelo tako odluči!", tako bi i ja mogla reći da mi je moje tijelo poklonilo najljepši dar. Majčinstvo.

Najljepši i najteži izazov mog života. Najljepši jer sam naučila da mogu voljeti više nego sam to ikada mislila. Da sam nježna, topla, meka, osjećajna na puno načina koje prije nisam vidjela u sebi. Jer se u meni bude neki novi dijelovi mene, koji me oplemenjuju kao osobu. Koji u meni dotiču prostore koji su mi prije bili nepoznati.

Kroz majčinstvo učim ljubav. Kako davati, tako i primati. Kako biti istinski zrela osoba. Odgovorna. Iskrena prema sebi i svojoj djeci. I poštena. Što vrijedi za mene, da vrijedi i za njih. Otkrivam granice. Kako postavljati, tako i micati ih. Mijenjam prioritete. Pokušavam biti fleksibilna. I primjenjivati naučeno.

Pa mi bude dosta svega i zabrijem da moram biti ekstremno dosljedna. I onda ne uspijem. Jer ne daju se tako lako te moje kćeri. Ta divna nježna stvorenja. Pa naravno da se ne daju kada ih učim da budu svoje.

Al ja bi ponekad da budu svoje, a ponekad da jednostavno zaborave sve to i samo poslušaju što im kažem. Pa bude tu i moljenja, ucjenjivanja, cviljenja, nagovaranja, a nedajbože i deračine!

I na kraju ostanem samo ja, isfrustrirana, umorna, očajna žena ogromnih podočnjaka i suznih očiju. Koja želi samo pet minuta prostora. I govori u sebi: ja to ne mogu više... I onda to postaje najteži izazov mog života.

Jer u tim trenucima uopće ne osjećam tu sveobuhvatnu svetu ljubav majčinstva, nego jednostavno želim da me ta moja dječurlija puste na miru. Želim obući svoje traperice, sjesti na bicikl, i otići u grad na pivu. I vratiti se, ne tu večer, ne sljedeću, nego za pet dana. I da me nitko u međuvremenu ne zove, da nikog ne trebam okupati, pročitati priču, nahraniti, utješiti, obući, svući, odvesti u park… Učim kako opraštati pogreške. Svoje i njihove. I na kraju, kako se svemu od srca nasmijati. I ne shvaćati život preozbiljno.

Kada je Lucija napunila dvije godine i kada smo se dovoljno odvojile jedna od druge, paralelno uz posao u Ericssonu, nastavljam sa svojom neformalnom edukacijom i završavam dvogodišnji napredni trening u CIR-u. Istovremeno otvaraju mi se nova vrata i počinjem voditi radionice s djevojkama s prehrambenim poremećajima. To postaje jedno prekrasno iskustvo i učvršćuje moju namjeru da se time želim baviti. Raditi s ljudima kao psihoterapeut u području u kojem imam osobno iskustvo. Neko vrijeme sam aktivna u tom smjeru, a onda nastupa pauza jer još jedna duša dolazi u našu obitelj.

2011. rodila sam svoju drugu kćer. Evu Kaić. Lucija je bila prva. U centru obitelji i sa svom mogućom pažnjom koju je mogla dobiti. Eva (sada 1,5 godina) je u našu obitelj uvela novu dinamiku. Lucija je dobila ravnopravnog igrača. Suparnika i prijatelja istovremeno. Divno je promatrati njihovo zajedničko odrastanje i komunikaciju. Trenutke u kojima se vole najviše na svijetu i trenutke u kojima su egocentrične i narcisoidne do bola.

I moja uloga majke se tu na neki način promijenila. Prije nego sam rodila Evu pomišljala sam kako je, pobogu, moguće roditi još jedno dijete i voljeti ga istom količinom ljubavi kao prvo? I doista, kada sam rodila Evu, prvi dan mi se učinila kao neki padobranac. Ali, kao što je jedna moja dobra prijateljica rekla, vrlo brzo ti se uvuku pod kožu. A i majčinski instinkt proradi.

I tako, počela sam se hrvati s novim izazovima majčinstva. Kako ispuniti potrebe starijeg i mlađeg djeteta istovremeno, kako biti fer prema oboje, kako vidjeti i Luciju i Evu, upoznati njihove sličnosti i različitosti i kako sebe prilagođavati u svemu tome?

Od metafizičkih zakonitosti do vrlo konkretne svakodnevice. Kako Luciji čitati slikovnicu, dok Eva skače po nama, viče “Moje, moje” i istovremeno nam pokušava otrgnuti listove?

Kako otići sama u toplice s njih dvije, istovremeno ih skinuti i obući u svlačionicama, paziti na Evu koja se u sve moguće bazene baca na glavu, spustiti se s Lucijom na toboganu jer ju je strah samu, otići s njima zajedno na wc, po mogućnosti nešto i pojesti taj dan da se ne srušim i vratiti se kući, a da nijednu ne zagubim usput?

Kako se skulirati i ponekad, uopće ne uživajući u majčinstvu, odraditi dan, a onda se navečer zavući u krevet, zahvaljujući svemiru što je još jedan dan gotov i sljedećih par sati mogu samo spavati?

I na kraju svega, kako sebi, kao ženi, majci, kućanici, zaposlenoj ženi s karijerom, psihoterapeutici, ljubavnici, partnerici, djevojci na biciklu i s vjetrom u kosi dati priliku da svaki dio mene živi svoj život i da se niti jedan od njih ne osjeća zapostavljen, ugušen, očajan, izgubljen?

Kako sebi dati sve što mi treba i nakon preteškog tjedna ispunjenog obvezama dozvoliti sebi da iskočim iz njih i uskočim u neku kožu koja je samo moja, koja mi daje polet, koja generira moj sjaj u očima?

Jer upravo to mi treba. I ako sam svjesna toga, pokušat ću si to i dati. Jer zadovoljstvo i sreća moje djece ovisi upravo o tome kako se ja osjećam sama sa sobom.

I zato, za mene je majčinstvo poput vala. Skupljanja i odvajanja. Trebaju mi trenuci samoće, trenuci u kojima sam samo ja i sebi najbitnija, sebična na najzdraviji mogući način. Treba mi sloboda. Da osjetim sebe i život na načine koje volim. Bilo to planinarenje, ples, meditacija, čitanje knjige, odlazak na rafting, piva s prijateljicama ili lješkarenje u krevetu...

Jer kad si dam ono što mi treba, punih baterija, lakonoga i mirnog srca vraćam se opet svojim curama, dijeleći s njima sretnu sebe.