Imala si šest i pol mjeseci. Bio je prekrasan sunčan dan iako je bila veljača. Tata je uzeo slobodan dan kako bismo svi zajedno mogli otići pedijatru na redovni pregled jer to nikada nisam htio propustiti.

Dok smo tvoja mama i ja polako doručkovali i lagano sve pripremali za odlazak doktoru, ti si odjednom napravila nešto veličanstveno – sama si sjela!!! Onako kako ti to samo znaš napraviti – iznenada, bez najave i s nevjerojatnom lakoćom. Kao da si do tada sjela već sto puta. U tom trenutku čuda plakao sam, mislim, više nego kad si se rodila. Moje dijete je sjelo!

Sama, bez ičije pomoći, odlučila si napraviti gigantski korak naprijed, ostavivši svoje roditelje u šoku i nevjerici i suzama. Nisam ronio suze samo zato što si sjela, nego što sam bio pored tebe kad si to napravila. Bio sam tu! Vidio sam kako postaješ samostalnija, a mogao sam to vrlo lako propustiti da sam bio na mjestu gdje sam u to vrijeme i inače bio – na poslu.

Otkaz i vlastiti posao

Sama činjenica da bih u budućnosti mogao propustiti ovakva čuda još me više dotukla. Hoću li vidjeti tvoje prve korake, čuti tvoje prve riječi? U tom trenutku, u tim okolnostima znao sam odgovor na to pitanje. I nisam ga htio izreći na glas.

Tada nam je život bio unaprijed jasno definiran, tvoja mama i ja znali smo točno što nas čeka i gdje ćemo biti, a to bi izgledalo otprilike ovako – nakon buđenja i kaotičnog spremanja odveli bismo te baki i didi, mi bi išli raditi, a skupili bi te oko 18/19 sati. Došli bismo kući, malo se poigrali, ti bi išla spavati, a mama i ja malo posvetili vrijeme sebi i zajedno se onesvijestili od umora. Možda bi imali zajedničke cjelodnevne vikende i blagdane, no samo možda.

Nešto se moralo promijeniti! To nije bio život i budućnost koju smo željeli. I zato sam dao otkaz. Otišao sam iz tvrtke u kojoj sam radio šest godina i u kojoj sam za ove krizne prilike imao solidnu plaću te pokrenuo vlastiti posao.

Sve se može prevladati

"Pa jesi li siguran u to što radiš? Pa imaš doma ženu i dijete? Pa kako ćeš? Znaš, teška su vremena....". Nikada ni u što nisam bio siguran kao u ovu odluku jer sada sam kući.

Jer tri mjeseca nakon što si prvi puta sama sjela, pred mamom i tatom napravila si prve korake. S toliko samopouzdanja si se digla na svoje nestabilne nogice i gledajući svoje roditelje ponosno i samouvjereno krenula naprijed. Napravila si nešto što do tada nisi znala, čega si se vjerojatno i bojala. Ali skupila si hrabrosti i bez obzira na padove i posrtanja napravila si nešto što nikada nisi. I uspjela si!

Pokazala si mami i tati da se sve može, da iako nešto nikada nisi napravio i čega te strah, možeš savladati i prevladati. Sa samo deset mjeseci naučila si me nešto što nisam mislio da ću ikada naučiti – dovoljan je samo mali korak naprijed da bi se napravile velike stvari.

Hvala ti!