Period trudnoće sam provela s glavom u knjigama, naravno, onima o trudnoći, porodu, njezi djeteta, odgoju i svim srodnim temama. Kad nisam gutala knjige, onda sam kopala po internetu u potrazi za raznim tečajevima, edukativnim videima, iščitavala forume i pokušavala u glavi sistematizirati, podcrtati i posložiti svu tu silnu količinu informacija. Pred vlastiti mozak sam stavila toliki izazov da bi me nerijetko budio u sred noći pokušavajući apsorbirati dobivene informacije, pa bih tako u tri u noći umjesto da spavam, kao noć pred ispit ležala budna i u glavi ponavljala usvojeno gradivo. Štreberica u životu, što da vam kažem...

Pa svemu tome usprkos u onim danima pred porod činilo mi se kako pojma nemam ni o čemu. Jednu sam večer pred dan D svojoj sestri, mami jednog divnog dječaka, tipkala u suzama i strahu poruke ''što ću ja s tom majušnom bebom, kako ću ja to''. 

''Lako ćeš.'' – odgovor je koji mi je ona tada dala. 

''Lako ćeš.'' – ono je što svaka trudnica treba čuti kada se krene bližiti susret s djetetom i svaka mama na početku svog majčinskog puta, a i stotine puta nakon toga. 

''Lako ćeš.'' – velika je istina koja se ne nalazi ni u jednoj knjizi, priručniku, tečaju ili videu, ali ju svaka mama ima u sebi i spozna jednom kad primi svoje dijete u ruke. 

Daleko od toga da će svaki dan biti lagan i pjesma, neće, ni blizu. Ali većina naših strahova, pitanja i nedoumica su neutemeljene i padaju u vodu pred činjenicom da svaka mama ima u sebi ono najbitnije i bebi najpotrebnije. Pažnju, nježnost, ljubav, činjenicu da smo za njih spremni napraviti apsolutno sve.  

A onda kad u život uđe dijete, s njim se nekako ušulja i jedna horda popratnih savjetnika, što bližih, što daljih, što poznatih, što nepoznatih, što stvarnih, što virtualnih. Buka koju ova horda može svojim savjetima i uputama stvoriti u glavi jedne mame (a posebno novopečene mame) je upravo nevjerojatna. Uz sav onaj kaos informacija koje smo skupljale tijekom trudnoće, a koje će tek s praksom i iskustvom sjesti na mjesto, tu su sada i svi oni koji za tebe imaju koji savjet iz prve, druge, pete ruke, o tome kako biti što bolja majka.

Govorili su mi "spavaj kad beba spava", a ja sam buljila u njega usnulog satima, danima, možda i mjesecima. Čak i takav, usnuo, bio mi je primamljiviji od svih ideja o vlastitom odmoru i snu. Požalila nisam ni jednom. I dan danas, osam mjeseci kasnije, biram ne sklapati oči koliko god mogu, da nešto ne propustim. Još uvijek, kao i onih prvih dana, moje usnulo dijete ima debelu prednost u svakom trenutku pred čitavim ostatkom svijeta. 

Govorili su mi ''ne brini toliko'', a ja sam se svakih par minuta svakog njegovog sna navirivala nad njim da provjerim diše li. Kad sam jednom podijelila na Instagramu ilustraciju roditelja s bebom i maminog pitanja "Jel' diše?", druge su mi mame doslovno zatrpale inbox porukama. Po svemu pročitanom sudeći zaključujem kako ta era provjeravanja diše li i buljenja u prsni koš djeteta ne prestaje ni kad dijete odmakne poprilično od perioda novorođenčeta i bebe. Era brige kod mama ne prestaje nikad, ni sa djetetova 3 mjeseca, ni sa 33 godine. Potpuno ludo s jedne strane i možda najljepše ikad s druge.

Govorili su mi "ne uči dijete na ruke", a ja ga iz naručja nisam puštala. Na što drugo učiti biće koje sam devet mjeseci ispod srca nosila i koje u svijetu i svom životiću još uvijek zna samo i isključivo za mene, osim na ono najbliže tom srcu - ruke. Nikad mu poslije više svijet i život neće djelovati tako sigurno i toplo kao tih prvih par mjeseci u materinom naručju, koje će svejedno uvijek biti za njega tu... A kad ga toj bezuvjetnoj otvorenosti majčinog naručja naučiti nego onda kad je još samo mali smotuljak sreće. Lijepo je to moja mama sročila: "nije to učenje na ruke, već učenje na ljubav.“

Govorili su mi "pusti ga da plače" a ja sam skakala i skačem na svaki nagovještaj suzice u tom oku, kad onu donju usnicu pred plač izvrne vani ja već čujem kako mi srce krcka od tuge. Na samu pomisao o uspavljivanju u suzama mogla bih se sama u istima utopiti. 

Govorili su mi razni i govorili su mi svašta, a ja sam odlučila slušati samo sebe i svoje dijete. Za potpuni mir u tim trenucima zbunjenosti i zatrpanosti informacijama sa svih strana, bio mi je dovoljan jedan pogled na njega, zadovoljnog, sretnog, čistog, sitog i mirnog, da sama sebi šapnem „Dobro je. Sjedi, pet. Vidiš da ćete vi to lako.“

Igramo li mi to pravo ili krivo, ni dan danas nemam pojma. Sto bi ljudi sto sudova o tome mogli donijeti, ali ni za jedan me nije pretjerano briga. Znam samo da umjesto po pravilima baba, tetki, susjeda i inih, mi igramo kako nam srce kaže, a u mom svemiru nema ispravnijeg od toga.

I u konačnici, nije me briga hoću li ga naučiti na ruke i na pretjeranu pažnju, jedino mi je bitno da ga naučim da i on u životu bira korake samo i isključivo po ritmu svoga srca.

Poopeys pelene novi su PEPCO hit proizvod, a pronaći ih možete u tri veličine. Pelene uspješno odgovaraju na sve zahtjeve mama: omogućavaju mališanima maksimalnu slobodu pokreta uz najvišu razinu udobnosti i higijene. Tu je i posebna upijajuća jezgra koja omogućava automatsko upijanje vlage, a prozračni, mekani materijal osigurava prolaz zraka i omogućava koži da diše bez izazivanja iritacija. Sve to prati i zaigran dizajn te uobičajeno povoljna cijena!
Saznajte više na www.pepco.hr