Koliko smo pogriješili dajući djeci sve ono što mi nismo imali? Zašto sam napisala "dajući", a ne "ako damo"? Zato što baš svi mahom činimo upravo to... Damo zato jer mi nismo imali, damo jer smo mi bili željni svega.

Odrasla sam u ratnim godinama. Tad je glavna podjela bila na one čiji je netko od roditelja radio vani pa su spadali u "bogate", ali i tad ti "bogati" razlikovali su se samo po malo boljoj odjeći i po hrpi slatkiša tamo u vrijeme blagdana kad bi netko od roditelja stigao kući. Kod mene, da stvar bude gora, u to vrijeme su se roditelji razveli, a majka kao vojni djelatnik otišla na ratište. Mi smo ostali s djedom i bakom.

Dan danas sjetim se tog vremena s velikim grčem, nije to bilo djetinjstvo, bilo je to vrijeme naglog sazrijevanja i općenito straha. Godinama iza imala sam samo jedan cilj: da učim, radim i postanem netko tko će svojoj djeci priuštiti lijepo djetinjstvo. 

Trebaju li stvarno bebi sve te stvari?

'Ja nisam imao, neka ima moje dijete'

Danas imam 31 godinu i dva prekrasna sina. Kad sam dobila svoje prvo dijete imala sam strašnu potrebu da on ima sve što poželi. S vremenom se to pretvori u vlastiti kompleks jer ne shvaćamo da djetetu ne treba toliko. "Ja nisam imao, neka ima moje dijete" - postaneš rob te rečenice.

Tad postanemo roditelji koji mnogo rade, koji sve manje borave sa svojom djecom, roditelji koji nisu možda svaki dan poljubili i poigrali se sa svojim djetetom, ali su mu svaki dan nešto kupili. Tad dobijemo djecu koja svakog tko ulazi u kuću pitaju: "Što si mi donio?". Imamo klince kojima u marketu ne možeš reći da nešto ne može uzeti.

S godinama njihovi zahtjevi rastu i sve su skuplji. Kupujemo odjeću, mobitel i slične stvari koje nakon što oni strgaju još godinu dana otplaćujemo i oni ne razumiju da im se to ne može priuštiti, jer i dalje postoji. "Ako imaju drugi može i moje dijete", bez obzira je li naš standard puno niži od tuđeg.

Moji stavovi mijenjaju se dok moja djeca odrastaju

Prije par godina za jednog sv. Nikolu mog sina čekala je hrpa poklona od mame, tate, djeda, bake... Primijetila sam da njega ništa od tog nije fasciniralo, da je on zapravo samo bio sretan otvarajući kutije, a igračke mu nisu bile ništa posebno zanimljivo. Shvatiš onda da im dajući sve oduzimaš pravo da nešto žele i trude se oko toga.

Tad sam riješila da više nema skupih poklona i da će se višak koji imamo podijeliti onima koji nemaju, a mnogo je onih koji nemaju. I svi mi koji smo sretni u životu da imamo za pristojan život trebamo ukazati svojoj djeci da izvan "našeg" svijeta ima puno druge djece koja žele ono što oni bacaju.

Moji stavovi se nisu promijenili dok sam ja odrastala, mijenjaju se dok moja djeca odrastaju. U početku mi je bilo bitno samo da sam  majka, a onda sam shvatila da se moj čitav dan vrtio oko pospremanja kuće i brisanja za djecom. Iskreno nisam bila sretna.

Nismo samo majke, nego mnogo više

Kad je moj stariji sin imao dvije godine upisala sam fakultet, i uz pomoć Boga i stare mi majke, diplomirala. Divim se svakoj ženi koja je domaćica, to je zbilja najteži i najnezahvalniji posao, ali djeca rastu i prirodno je da odlaze, morate znati da što su stariji, sve manje im trebate i to zna biti frustrirajuće.

Nemojte zaboraviti da ste mnogo više od majke, vi ste i žena i sestra i prijateljica. Možete vi to, žena uvijek može više, čak i kad misli da je dala sve od sebe, kao na porodu.

Muškarcu je prirodno da radi, a ako imate sreće da vam nešto pomogne oko djece i kuće, onda lijepo misu platite jer to je rijetkost, ali muško kao muško. Nemojte mu puno spočitavati jer ništa s tim dobiti nećete. Ja sam psa naučila treći dan da nuždu vani obavlja, a s mužem se i nakon 12 godina oko iste stvari znam posvađati. 

Dajte svojoj djeci svoje vrijeme, ali kvalitetno, dajte svojoj djeci priliku da žele i da misle. Ne skrivajte ni probleme suviše ako ih imate u okvirima djeci razumljivim morate ga objasniti, jer bit će problema, ne treba stvarati idealnu sliku o svijetu jer on to nije. Dovoljno je da ih naučite, kao što je mene moja majka, da bez obzira kako život krene i što me čeka vani, ona je moje sigurno mjesto gdje uvijek mogu doći. To mi je nekako u puno životnih situacija bilo najbitnije. Pobrinite se da i vašoj djeci bude...