Otpuhalo nas na more. I dok na suncu fino grije, u hladu još uvijek malo ledi. Još jedna neprospavana noć je iza mene pa svoje još nerazbuđene korake lijeno vučem asfaltom u potrazi za najbližim kafićem. Tamo namjeravam popiti svoju prvu jutarnju kavu (uz malog vražićka nad glavom koji mi se smije, jer misli da ću djecu zbog svog jutarnjeg rituala navući na prekomjerno boravljenje u kafićima). Ali bez te jedne jedine kave ne mogu! A i ne želim.

Konačno smo stigli. Sjedamo za stol. Sve četiri. Njih tri i ja. Udahnem, pa napola izdahnem, jer drugu polovicu izdaha prekida privlačenje dječjeg stolca nogom da netko ne ispadne, a rukama hvatam jastučiće sa susjednih stolaca kako bi mi najmanje dijete bar nosom dosegnulo rub stola. I tek tada dovršavam onaj svoj započeti izdah. 

Već u sljedećem trenutku: "Mama, dosadno nam je. Šta da radimo?" Molim?! Šta dosadno? Pa igrajte se. No cure i dalje sjede. Naša dvogodišnjakinja tog jutra izgleda mi najkreativnija. Sjeda u još neposušenu morsku travu koju je more izbacilo na obalu vadeći kamenčiće i kojekakvo smeće iz nje. I četverogodišnjakinja je donekle motivirana. Voli raskapanje i stvaranje svoga 'reda' pa štapom raznosi mulj i travuljinu po plaži.

Šestogodišnja još uvijek nezadovoljno sjedi sa mnom za stolom. Kriomice promatram klijente kafića sve čekajući da mi se netko obrati 'milim' riječima kako mi se djeca neprikladno ponašaju stvarajući nered na obali (koji se grad nije udostojio očistiti). Pa obzirna kakva jesam, ustajem sa svoje kavice i uvodim red u raznošenje trave, određujem smjer i dajem smisao akciji. Ukratko, bacila sam se na posao. Za divno čudo, moje angažiranje potaknulo je inače tvrdokorniju šestogodišnju 'mrgudicu' da ustane i prekine svoje durenje uzrokovano dosadom. Uzima štap i žustro grabi i razmiče sve pred sobom. Gorljivo razglaba o tome kako naporno radi, kako stvara i djeluje. Odjednom, radili smo svi.

Kako u majčinim očima izgleda kada joj tri kćeri složno i srčano rade za isti cilj ne treba posebno objašnjavati, ali ono što nikako ne treba zaobići jest uzavrela krv koja je prokolala i mojim venama dok sam zajedno s kćerima osjećala snagu zajedništva koje nismo mogle doseći zajedno ispijajući svoje mliječne pjenice i kavu. Između nas stvorilo se toliko pozitivne energije da sam poželjela da čišćenje nikada ne prestane! Na kraju smo sve četiri sjele na prvu stepenicu kafića, neopsredno do obale, i uživale u obavljenom poslu i ugodnom zajedništvu. Nitko nam to nije platio. Ali ono u što sam sigurna jest da to i nema cijene.

Ono što je danas čini se najteže, jest ono od čega bi na kraju profitirali ama baš svi (ovdje poglavito mislim na roditelje!), a to je znati se prepustiti dječjoj igri... Jer u toj igri jednostavno nema gubitka.

Iako nikako nisam uvijek u stanju, kad god mogu pridružujem se dječjoj igri igrajući je po njihovim pravilima, a nakon toga se redovito osjećam sretnijom i uspješnijom mamom nego sam to bila trenutak ranije. Velika je vjerojatnost da će vam se igra na početku učiniti pomalo smiješnom ili neprikladnom za vašu dob, ali garantiram iz prve ruke, u vrlo kratkom roku potpuno ćete promijeniti svoje mišljenje, a djeca će vas morati podsjećati na to da je vrijeme da krenete kući dovršiti kuhati ručak koji ste ujutro skuhali samo do pola.

C'est la vie!