"Moj tata je velik i ima dubok glas. Kad se naljuti, nozdrve mu se rašire, a obrve nakrive". Tako sam opisivala tatu kao dijete. No moj tata danas je tata koji je shvatio, a potom i priznao da je čitava moja generacija (što svakako uključuje i mene), upravo njihovom (roditeljskom) "zaslugom" odgajana u duhu njihovog prevelikog bavljenja samima sobom. Kakve je to posljedice ostavilo na nas? Generaciju koja nije previše agilna, koja se s mnogo stvari ne slaže, ali ništa ili premalo poduzima uvjerena da ionako ništa ne može promijeniti i kojoj su oni '"drugi" uvijek malo veći u očima. 

Priča se nastavlja time kako ni u vrijeme odrastanja naših roditelja nije bilo previše tetošenja i bavljenja djecom pa su ipak stasali u veće "borce". Kako to? Zajednički smo zaključili, pridodavši svojoj pameti i intuiciji i pokoju pročitanu knjigu iz suvremene psihologije, da je to stoga što su kažnjavanja i udarci iz njihova vremena, djeci značili da ih se ipak čuje, dok je nedovoljna zainteresiranost (prema mojoj generaciji) na nama ostavila trag da nas se nema potrebe čuti šaljući nam tako poruku da nismo važni. 

Zašto ja danas pokušavam čuti svoje dijete? Odgovor leži upravo u mom iskustvu i otporu da se isto dogodi njima. U punom povjerenju, nisam sigurna jesam li pronašla pravi put do rješenja ni da li im moja na trenutke pretjerana upućenost na njih  i pokušaji gradnje "autoriteta" bez zastrašivanja i prijetnji nose svjetliju budućnost? No na to mi u ovom trenutku nitko ne može odgovoriti...

Možda uspijem ne pogriješiti previše

Današnji pristup odgoju novo je poglavlje u dosadašnjem shvaćanju potomstva uopće. Riječi i ideja je mnogo i ponekad nam se one čak i mogu učiniti jasnima. Svi smo shvatili da je potrebno puno ljubavi, no tanka je linija koja razdvaja mudri i suludi odgoj, čak i uz našu (pre)veliku ljubav.

Kao ni u drugim stvarima u životu, oprečnosti poput "manje je više" ili "što jednostavnije to bolje", ni u odgoju nisu od prevelike koristi ako nismo točno pogodili što je "manje" a što "jednostavnije". Ostaje nam da se opet i ponovo (kao i naši starci) uzdamo u svu svoju ljubav, znanje i iskustvo te razum djeteta koje zori. I naposljetku, uz malo sreće, možda i uspijemo ne pogriješiti previše. 

Odgoj je važna, odgovorna i teška zadaća. Najveći izazov s neizvjesnim posljedicama. I kad ga se jednom uhvatite shvatiti, najradije bi pobjegli glavom bez obzira. I baš zato predlažem da mu se svi počnemo STROGO i ODMAH veseliti! Kako bi uz njega ipak nekako mogli i (pre)živjeti.

Čitamo se i crtamo...