Dok mališani spavaju, nekako sam se dočepala laptopa da napišem par rečenica, da barem jednim dijelom iznesem ono što stoji na srcu i duši. Iako mi je teško jer nemam vremena i trgam se doslovno u dva dijela od poslova i brige za njih, znam da će ove riječi za nekoliko mjeseci i godina biti lijepo sjećanje na jedan period, tako težak i naporan, a opet tako pun ljubavi i iskrenosti.

Mama sam na kvadrat, mama dva puta, mama dva prekrasna anđela. I kada sam jučer pred televizorom jecala na jedan dokumentarni film o djeci koje su se roditelji odrekli, čvrsto sam grlila svoje malo čudo u naručju i pitala se kako je moguće takvo nešto.

Težak je posao roditelja, majke pogotovo, toliko težak da nekad pomisliš da ne možeš više i da bi lakše bilo, kao što kažu u mom kraju, “kopati kanale” nego biti majka. Barem bi mi platili, kažem ja. Moraš biti dobra, stroga, poštena, ona koja ljubi, liječi, priča bajke, mazi, slaže lego tornjeve, zna iz suza natjerati na smijeh, ona koja je uvijek tu pa čak i kad ode na WC i čuje onaj dječji kreštavi glasić “Mama?” kako dopire iza zatvorenih vrata. Nemamo slobodnog dana ni spojene vikende, bolovanje i još smo neplaćene. Ali tko bi ikad rekao da mokri i slinavi poljubac i rukice oko vrata mogu značiti više od bilo čega na svijetu i daju ti snage za dalje i zadnji ćeš novčić potrošiti baš na njih.

Priznajem da smo sretnice mi majke, voljene smo uvijek pa čak i kad korimo i kad nešto ne damo, vole nas ta slatka bića. I pitala sam se jučer baš nakon tog dokumentarca kako je moguće odreći se svog djetata. To malo slatko čudo koje je živjelo u tebi 9 mjeseci, kojeg čuvas ispod svog srca i jedno ste tijelo, kojeg ne poznaješ, ali kad ga uzmeš u ruke izgleda baš onako kako si ga zamišljala, čak i savršenije, a onda se samo jednim potpisom odrekneš tog mirisnog smotuljka koji smiruje otkucaj tvog srca i glasa, tog krhkog tjelešca koje te treba više od ičega, ručica koje te traže. 

Prošli smo puno toga u ova tri mjeseca, puno teških dana kojih ima i dan danas, ali srećom, uz one ljepše se sve zaboravi i ponovila bih svaki dan, svaku sekundu i ne žalim ni za čim. Jer sam svake sekunde od kad sam mama na kvadrat dala sve od sebe i više od toga. Uživam u njima maksimalno i kad sam umorna i nenaspavana i kad mislim da gore od ovoga ne može. Nekako pokušam sama sebe uvjeriti da će sutra biti bolje i da novi dan donosi najbolje. 

Željela sam zapravo s vama podijeliti nekoliko šaljivih događaja od kad smo dobili novog člana obitelji, ali me onda rečenice koje dolaze negdje iz dubine srca dovedu do "cmoljavih" tekstova, ali što mogu kad sam takva. Majka sam, ispunjena i sretna radi nas i naše obitelji.