Ima jedna planeta gdje sva ljudska bića u jako ranoj dobi dobivaju djecu. Tamo s pet, šest, najkasnije sedam godina svaki čovjek dobiva dijete od isto toliko godina. Iako i samo mlado i nezrelo biće, od tako rane dobi odrasta s djetetom o kojem skrbi.

Zbog neiskustva i nemogućnosti pravilnog odgovaranja roditeljskim zahtjevima mladi roditelji često prolaze turbulentna razdoblja i gube se u roditeljstvu sljedeći djecu, koja s vremenom u potpunosti upravljaju roditeljskim životom.

Zanimljivo je što roditelji s vremenom odrastaju i postupno zaboravljaju na sinove i kćeri, dok s druge strane djeca ostaju zarobljena u svojoj dobi i prestaju rasti. Njima je jedino potrebna roditeljska ljubav i prihvaćanje. Iako u zaboravu na njih, roditelji se i dalje ponašaju i odlučuju u smjeru ispunjavanja želja i vrijednosti djece.

U kasnijoj dobi, kad je veo zaborava u potpunosti prekrio sjećanje na djecu, ali je njihov utjecaj i dalje ogroman, roditelji uglavnom još jednom postaju roditelji. Ovaj puta za roditeljstvo im je potreban partner.

I tu se znaju događati zanimljive stvari, prave zavrzlame, jer dolaskom prvog djeteta, tročlana obitelj, ne znajući to, ustvari je peteročlana.

Planeta iz ove priče zove se Zemlja, a dijete koje dobivamo u ranoj dobi je "unutarnje dijete" ili "dijete u nama". Nije potrebno postati pravi roditelj kako bi se pozabavili s djetetom koje nas prati u korak.

Kada sam sinu ispričao (na drugi način) priču o unutarnjem djetetu, i kako je važno to dijete u nama prigrliti, mali se sjetio nekog nemilog događaja, kojeg je prokomentirao:

"Tata, dijete unutar mene je tužno zbog toga."

"Odlično, sine. Sada zagrli to dijete u sebi, poljubi ga i reci: Sve je u redu!"

Mali je zatvorio oči, zagrlio se, nešto izgovarao poluzatvorenih usana i nakon pet sekundi otvorio oči i zadovoljno rekao: "Evo, sada je sve u redu!"