Zašto imam rupicu u pipici? 
Kako si me rodila?
Kako beba dođe u trbuh?
Zašto deči imaju pimpek?

Pitanja su koja nas djeca mogu početi ispitivati vrlo brzo. Često brže nego što smo im mi spremni dati odgovore. Naročito one iskrene, naravno, primjerene dobi djeteta.

Zagonetna trudnoća

Bila sam trudna s Evom kada je Lucija imala 4 godine. U toj dobi, Lucija je već znala kako bebe dolaze na svijet, jer me jedno jutro, nakon pomnog samoistraživanja, pitala: "Mama, a zašto ja imam ovu malu rupicu u pipici?" Objasnila sam joj, vrlo jednostavno, da ju imam i ja i da ju imaju baš sve cure i da kroz tu rupicu bebe izlaze iz maminog trbuha. Kimnula je i nastavila igru.

Nakon par dana procesiranja informacija, jedno jutro svanulo je novo pitanje: "Mama, mama, a kako beba dođe u trbuh?" Eeee. Moram priznati da na to baš nisam bila spremna u tom trenutku. Onak, malo me zateklo. Naročito to što me pitala pred mojom mamom. I kako sad da svom djetetu objašnjavam priču o začeću pred svojom mamom. Mislim, too much u tom trenutku. Pa sam sprtljala nešto tipa: "Kada se mama i tata vole onda se spoje dvoje točkice, jedna mamina, a jedna tatina i od njih u trbuhu nastane beba." A, ok. Lucka je bila zadovoljna odgovorom. Imala sam sreće.

Tabu teme

Kasnije sam opet razmišljala o tome. U čemu je problem? I zašto mi je neugodno svom vlastitom djetetu reći istinu? Da kad se mama i tata vole, tata stavi pimpek u maminu pipicu i onda se iz njih spoje dvije točkice i nastane beba. Mislim, što je to toliko prestrašno u tome? Koji su moji strahovi vezani uz to? Što će se dogoditi ako djetetu to kažem na taj način?

Što će se dogoditi? Ništa. Lucka je tu informaciju, nakon što sam joj je kasnije rekla, primila najnormalnije kao i svaku drugu. Pa onda, čega se bojim?

Zašto nam je neugodno, s vlastitom djecom, pričati o seksualnosti? Pa mi smo im roditelji. I ako im mi ne damo odgovore koje trebaju dobiti, tražit će ih negdje drugdje. I tko zna kakve će odgovore dobiti i kako će ih dobiti. Smatram da je upravo naša vlastita odgovornost da razbijemo sve svoje tabue i iskreno, otvoreno i najnormalnije propričamo sa svojom djecom o seksualnosti, unatoč nelagodi koju možemo osjetiti. Nelagoda samo govori o tome kako se mi sami nosimo sa tom temom. I nelagoda je naš, a ne njihov problem.

Rana istraživanja

I ne samo da pričamo. Nego da im isto tako dopustimo da istražuju kada se pojavi prva dječja znatiželja.

Negdje u toj dobi, sa oko 4, 5 godine, Lucka je imala prijatelja za istraživanja. Sina mojih dragih prijatelja s kojima se često družimo. Počelo je tako da su se zatvarali u ormar i ljubili u njemu. A mi, odrasli, smo ih puštali na miru. Jednom smo svi zajedno bili na vikendici. I njih dvoje su, naravno, nestali. A otprilike znamo što to znači. Nakon nekog vremena krenula sam provjeriti gdje su i što rade i provirila sam, vrlo polako, u sobu.  A oni su se igrali. Mame i tate.

Kada me Lucka vidjela rekla je: "Mama, pa daj se makni, smetaš nam." "Ok, sori, idem", odgovorila sam i nestala. Odlazeći čula sam hihotanje. I ja sam se nasmijala u sebi. Kako su dječje naivni. I kako je to lijepo.

Ne, nisam urliknula: "Što to radite!?" Ili: "Da ste odmah prestali!" ili upotrijebila neki od sličnih grozomorno prijetećih roditeljskih scenarija, nastavljenog nekom oštrom kaznom, pomišljajući da je to nenormalno, prestrašno ili izopačeno. Ne, nisam. Procijenila sam situaciju kao bezazlenu dječju igru, koja je potpuno prirodna, i ostavila sam ih u tome.

Stvarno sam sretna što sam uspjela zatomiti svoje strahove, projekcije i zgražavanja oko dječje seksualnosti, što imam dragu prijateljicu kojoj je isto tako sve to normalno i prirodno i što možemo svojoj djeci omogućiti da bezazleno, kroz igru ispipavaju svoju seksualnost.

Zašto mi je to OK i bitno?

Zdrava seksualnost

Zato jer sam često, u svom radu kao tjelesno orjentirani psihoterapeut, bila svjedok na koje je sve načine potiskivanje i osuđivanje seksualnosti u ranom djetinjstvu, uništilo život odraslim ljudima.

Ako majka svom sinu, koji na plaži bezazleno navlači svoj tek otkriveni pimpek, konstantno govori: "Nemoj ga dirati, ako ga još jednom navučeš, otpasti će ti!", kakav će to posljedice imati? Da li će taj dečko voljeti sebe i svoju seksualnost? Ili će mu od ranog djetinjstva ostati osjećaj da je seksualnost „loša, prljava, nedopuštena“ i da ne smije dirati svoje spolovilo?

Svijet u kojem živimo je ponekad vrlo čudan.

Rađamo se zahvaljujući seksualnosti, živimo zbog seksualnosti, naša djeca će se roditi zahvaljujući seksualnosti – a upravo seksualnost najviše osuđujemo i smatramo ju "najvećim grijehom".

Kada djeca počnu istraživati svoje tijelo i ranu seksualnost, što je najnormalniji razvojni proces, tada se roditelji najviše miješaju. A miješamo se jer su se i u našem djetinjstvu miješali naši roditelji. Često zbog onog što smo i sami proživjeli, primjenjujemo to na svojoj vlastitoj djeci.

Mi ne dopuštamo seksualna istraživanja. Društvo ne dopušta seksualna istraživanja. I kako onda da se, bez dozvole i podrške, naša djeca upoznaju sa svojom seksualnošću?

Upravo u tom ranom razdoblju djeci bi trebalo omogućiti da se igraju kako požele. Istina je, ta igra može imati prizvuk seksualnosti, ali to je samo igra. Igra istraživanja i upoznavanja svog tijela. A ako nam igra nije dopuštena, onda rastemo u nepoznavanju sebe i jednog dana kada odrastemo, ne znamo kako biti bliski sa sobom i sa nekim drugim. Zato jer ne prihvaćamo svoje tijelo. Zato jer se sramimo sebe. Zato jer, negdje duboko u sebi, imamo osjećaj da je to nešto "zabranjeno i neprirodno". I treba nam puno vremena da se saživimo sa svojom seksualnosti.

A često se to više nikada niti ne dogodi.

Novi pogled

Ako želimo da naša djeca jednog dana budu slobodne i neopterećene osobe koje mogu uživati u svojoj seksualnosti (a želimo li to?), kao što uživaju u svemu ostalom što život čini, trebali bi im dati slobodu u ranom djetinjstvu, na način da ne osuđujemo i ne potiskujemo njihovu znatiželju koja se budi. Upravo tako izbeći ćemo sve probleme i opasnosti.

Sve što je slobodno, ostaje prirodno. Sve što je zabranjeno i posramljivano, postaje iskrivljeno i, često, izopačeno.

No da bi to mogli, moramo se prvo upitati, kakav je naš odnos prema vlastitoj seksualnosti?

A to zahtijeva jedan potpuno novi pogled. Na unutra.

Tek kada pogledamo u sebe i pitamo se koje strahove i nelagode nosimo u sebi, tek kada se suočimo sa svim tabuima vezanim uz ovu temu, moći ćemo svojoj djeci prići na neopterećeni način.

Vjerujem da će moje riječi naići na puno neodobravanja. Jer kada nas netko konfrontira sa vlastitim nelagodama, uvijek se javljaju jake rakcije. Ali stojim iz njih.

Ponekad je teško biti roditelj. Ali ono što bi nam svima trebao biti cilj je da svojoj djeci otvorimo vrata prema nepoznatim krajevima kako bi upoznali sebe. Bilo da se radi o crtanju, pjevanju, matematici ili upoznavanju svog tijela.

Ponekad bi mogli razmisliti o tome. Jer ako ih volimo, možemo li i taj dio promatrati blago, nježno, s podrškom i ne dopustiti da na njega utječu naši vlastiti strahovi. Prečesto ih, iz vlastitih strahova, želimo zaštiti od nečega.
A ponekad je najbolja stvar koju možemo napraviti za svoju vlastitu djecu, da ih zaštitimo od samih sebe.