Kada moju kćer Luciju (7,5 god.) netko pita koji joj je najdraži predmet, ona ko' iz topa odgovara: "Vjeronaaauk!" Uglavnom slijedi potpitanje: "Zašto?" i daljnje obrazloženje: "Pa zato jer dok je vjeronauk, ja ne moram ići na njega, nego idem u knjižnicu i tamo čitamo knjige, zezamo se i baš mi je zabavno."

Teška odluka

Kada sam ju, sada već skoro prije godinu dana, upisivala u prvi razred osnovne škole, jedno od glavnih pitanja koja su mi se vrtjela po glavi bilo je upisati ju na vjeronauk ili ne?

Glavni razlozi zbog kojih većina roditelja kaže DA su ovi:

1. Pa i mi smo išli, ništa joj neće biti od vjeronauka.

2. Pa svi idu na vjeronauk, neće valjda moje dijete jedino ne ići.

3. Bojim se da se dijete ne osjeti drugačije ili izolirano od svojih prijatelja u školi ako ne ide na vjeronauk.

Iako sam i sama išla na vjeronauk, u ono vrijeme kada se na vjeronauk nije smjelo ići i iako nemam neka preludo ugodna iskustva iz tog dijela djetinjstva i iako sam se jako dvoumila što da napravim, na kraju sam u obrascu pri upisu Lucije u prvi razred, na pitanje: Želite li da vaše dijete pohađa izborni predmet vjeronauk? zaokružila DA. Najveću ulogu u tome da moja vaga prevagne na tu stranu je što će njena najbolja prijateljica isto tako ići na vjeronauk, pa je razlog broj 3 bio taj koji je odlučio.

Vjero-nauk

Naravno, nadobudno sam mislila da će na vjeronauku učiti o osnovnim ljudskim vrijednostima, o tome što je bitno da budemo OK jedni prema drugima, u svijetu prvih socijalizacija, zvanom prvi razred. Ne znam od kuda mi te utopijske ideje, ali eto, priznajem vjerovala sam u nešto u što sam željela vjerovati. Vjerojatno da samoj sebi opravdam onaj DA, iako mi je u utrobi stalno titrao neki osjećaj da je DA možda ipak trebao biti NE.

Apsurd odluke vrlo brzo sam osjetila, na samom početku. Kad je Lucka došla doma i počela mi objašnjavati kako je Bog stvorio svijet u sedam dana. I kako sada, 7-godišnjem djetetu, od kojeg se traži da vjeruje svojim učiteljima, objasniti da je vjeronauk ipak jedna posebna stavka. I da ono što tamo uči, ustvari i nije prava istina, nego samo jedna metafora za evoluciju. Tada sam se prvi put upitala, u što sam se ja to uvalila?

Straho-nauk

Drugi put mi se zacrvenila lampica kad sam, vraćajući Lucku iz škole, u prometu opsovala nešto (ne sjećam se u kojoj kategoriji je psovka bila, ali nije bila neka vrlo dramatična), na što je moja kćer komentirala: "Mama, to se ne smije govoriti." Kada sam joj odgovorila da znam da to nije baš OK i da mi oprosti, ona je nastavila: "Znaš, ako budeš govorila ili ako ja budem govorila proste riječi, Bog će se jako ljutit na nas. I neće nas voljeti."

Okeeeeeeej!!!
Dakle, pokušavam svoje dijete odgajati na način da ne živi u strahu, nego da pokušava shvatiti posljedice svog ponašanja i zbog toga ga mijenjati. Da ne živi u osjećaju grižnje savjesti, nego da voli sebe takvu kakva je i da gradi osjećaj da je dobrodošla na ovaj svijet i da se ne osjeća krivom ako pogriješi u nečemu... I sad mi je samo falio straho-nauk koji će djeteu objašnjavati koncept dobra i zla pomoću osjećaja straha i grižnje savjesti. 
Jer, dobro je bojati se. U strahu je spas. A što veću grižnju savjesti osjećaš zbog toga što si takav kakav jesi, to bolje!

Prelazak u crveno

Ali ono što je definitivno bio povod za erupciju vulkana koji je već tinjao u meni je sljedeći događaj:
Lucka dolazi doma i u potpuno potištenom je raspoloženju (a to je kod nje doista rijetko). 
"Kako je bilo u školi?"

"Nikako."
Uzimam bilježnice. U bilježnici iz vjeronauka, slika Moja obitelj. Na slici Luce, Eva i ja. Tate nema. Tata se odselio nekih šest mjeseci prije i ovo je način na koji Luce doživljava svoju obitelj u ovom trenutku.
"I Luce, jesi pokazala ovu sliku vjeroučiteljici?"

"Jesam."
"I što je rekla?"

Suze... "Pa pitala me gdje je tata. I ja sam joj rekla da se odselio. A onda me pitala zašto. I ja sam rekla da zato jer se niste slagali. I onda je rekla da je to jako jako ružno. I da bi se trebao vratiti. I da ne bi smjeli živjeti razdvojeno. Jer to Bog ne voli." Suze...

U tom trenutku, da mi je ta vjeroučiteljica bila pred očima, ne bi dobro prošlo. Mama lavica se probudila. Moje dijete, koje je upravo prošlo obiteljsku separaciju i koja se taman naviknula na novo funkcioniranje, koje je odtugovalo svoje, koje je trenutno sretno i mirno živi u jednoroditeljskoj obitelji, koje redovito viđa tatu, sada plače jer se tata odselio. Jer joj je netko drugi rekao da to nije lijepo. 

Netko tko ju nije ni pitao pitanja poput: Kako je to tebi, Lucija? Kako se ti osjećaš s tim? Kako ti je kada viđaš tatu? I je li ti lijepo živjeti s mamom i sekom?

I taj netko joj daje poruku da ona nije OK. I da njena obitelj nije OK. I da nije u redu biti drugačiji. I da se sreća ne može pronaći u nekom drugačijem životu od onog koji je zacrtala sveta obitelj.

Kada je vjeronauk bio na rasporedu sljedeći put, Lucija nije spremila knjige za njega. Pitala sam ju zašto? Rekla je samo: "Ja ne želim više tamo ići."

Slijedeći dan sam otišla u školu i predala zahtjev za ispis s vjeronauka.

I iako zakon kaže da se ne možete ispisati s izbornog predmeta tijekom školske godine i iako me ravnatelj škole uvjeravao da to možda nije najpametnija odluka i iako je Lucka druga učenica iz tog razreda koja neće ići na vjeronauk, ustrajala sam u svojoj odluci. Jer sam sada znala što je najbolje za nju. I više se nisam pitala. Tražila sam samo način da to izvedem i gospodin iz Udruge građana za zaštitu ljudskih prava DAVID mi je puno pomogao savjetima i porukama ohrabrenja. Hvala mu na tome!

Radosna vijest

Procedura je potrajala par tjedana. Lucki nije baš bilo drago što mora ići na vjeronauk u međuvremenu. Objasnila sam joj da se neki tamo ljudi moraju dogovoriti i da ću joj ja reći kada više ne bude morala ići.

A onda sam jedan dan došla po nju u školu, a ona ozarena kaže:

"Mama, mama, imam jednu radosnu vijest?"

"Da, koju?"

"Ne moram više ići na vjeronauk! Učiteljica mi je danas rekla!"

Otišle smo na kolače proslaviti svoju prvu malu školsku pobjedu.
Jer mi smo drugačije. I volimo to!