Dječak nije znao puno toga. Nije znao kako se može prehladiti na propuhu niti kako nije zdravo hodati bos po hladnom ili po kiši. Istina, iako je sve to radio bio je prilično zdrav dječak i nije obolijevao kao njegovi vršnjaci koji su bili upoznati s navedenim opasnostima.

Majka je odlučila malo više vremena posvetiti dječaku. On se stalno smješkao, veselio. Očito je bilo kako nije znao ništa o životu. Tek je dječak, mislila je majka, kada upozna život prestat će se smiješiti.

"Sine, podučit ću te što je život."
"Može majko, ali meni je ovako dobro", odgovorio je dječak.
"Dobro ti je zato što ne znaš kakav je život", rekla je majka i krenula s podukom.

"Život je težak i opasan, a strah nam je najbolji prijatelj - to je osnovno što trebaš znati." Rekla je dramatičnim glasom i nastavila u istom tonu: "Nikad ne znaš što se može dogoditi. Radi toga je najbolje što više toga držati pod kontrolom. Što više kontrole, to smo sigurniji. Zato više nikada ne hodaj bos, niti gol, niti slučajno na kiši. Nije sigurno. Možeš se porezati, zamazati, prehladiti, a i susjedi će ružno govoriti o nama." 

Neka pazi kakvi su mu prijatelji, nastavila je dalje majka, jer nikad ne zna koji će ga prevariti. Nikad nikome ne može vjerovati, iz jednostavnog razloga što nikad ne može znati što drugi misle. 

Treba biti jako oprezan sa srećom, jer kada je sretan, uskoro može postati dvostruko više nesretan. Živjeti u prošlosti nije loše kako bi se bolje pripremio za budućnost.

Majka je bila uporna. Unedogled je ponavljala jedno te isto, uvijek uz naglasak kako je život težak i opasan, a strah najbolji prijatelj. Dječaku to nije bilo zanimljivo. U početku se trudio slušati, ali mu nije išlo. Onda je počeo slušati samo jednim uhom dok bi maštao i razmišljao nešto svoje.
Ubrzo je prestao slušati. 

Majka, uronjena u svoje priče, nije primijetila njegovu odsutnost.
Vrijeme je prolazilo. Skoro se ništa nije mijenjalo, dok se dječak nije prvi puta razbolio.
"Jesam ti rekla", pobjedonosno će majka. "Prehladio si se od propuha."

Dječak je postupno počeo vjerovati majci. Sve izrečeno sjelo je na svoje mjesto. Dječak je polako prestajao sa zaigranošću i osmjesima. Više nije skakao, trčao, istraživao. Umirio se i zaogrnuo na sebe plašt straha.

Mama je bila zadovoljna što je njen dječak napokon shvatio što je nabolje za njega. Jednim djelom joj je bilo žao ne vidjeti njegovu zaigranost, ali što je mogla? Takav je život. 

I onda, nakon što je prošlo dosta godina, dogodila se velika promjena. Majka je počela gledati na život na drugačiji način. 
Sin se vratio kući i vidio majku kako bosa šeta vrtom.
"Majko, što radiš? Jesi li poludjela? Prehladit ćeš se!"
"Sine skini se i ti bos i prošećimo zajedno. Rado bih popričala s tobom."

Iako mu je to zvučalo suludo poslušao je majku.
Kada su napravili par koraka počela je padati kiša.
"Kiša je!?" nemoćno je pokazao sin prema nebu.
Majka se nije obazirala na riječi. Zagrlila ga je i zatražila oprost za sve trenutke gdje je ostavila ljubav u sjeni straha. Kroz suze mu je rekla koliko ga voli. 

"Ovo nisam čuo već duže vrijeme." Zbunjeno je rekao sin, ugodno iznenađen promjenom. Za svaki slučaj ju je ponovo upitao: "Jesi sigurna da nisi poludjela?"
"Ne sine", odgovorila je majka, "tek sam na putu ozdravljenja."