"Kod kuće koristimo i talijanski i hrvatski jezik iako više talijanski jer mi je bilo bitno ako moj sin krene u jaslice ove godine da može razumjeti tete. Stvari su ipak krenule u drugom smjeru i jaslice su otpale jer se sljedeće godine oko njegovog rođendana selimo u drugi kanton zbog muževog posla, gdje se govori njemački pa slijedi novi početak za sve", kaže Aleksandra, mama 17-mjesečnog dječaka, Hrvatica koja živi u Švicarskoj.

"Moja selidba je bila odluka bez previše razmišljanja i dilema. Sigurna sam da se čovjek jednom u životu osjeća onako kako sam se tad ja osjećala i mogla sam ili napraviti korak naprijed ili odustati od svega, a to bi značilo odustati od čovjeka kakvog sam uvijek zamišljala kraj sebe", priča 27-godišnja mama koja sada očekuje i svoje drugo dijete. "Moj suprug je Hrvat, ali je već godinama ovdje gdje je došao s roditeljima još kao dijete, školovao se, zaposlio, dobio švicarsko državljanstvo. Bilo je od početka jasno da je ovdje život bolji i da ne dolazi u obzir da se on seli u Hrvatsku", objašnjava i dodaje da iako su njeni roditelji bili šokirani njenom odlukom, bili su i spremni jer ona sama je osoba koja "nikada nije imala mira".

Iako joj na početku nije bilo teško snaći se u novoj zemlji, kaže da je prva godina s bebom bila godina gdje se ponavlja, griješi i uči, ali sve s ljubavlju. "Sve što je naučio, naučio je od nas, ali smo i mi kao roditelji naučili puno toga od njega i imamo još puno toga za naučiti. Ljubav je beskrajna i puno toga nas još čeka", priča.

"Na početku je bilo teško, baš kao i svaki početak. Nakon rađaone sam se našla u tamnoj sobi sa svojim smotuljkom u rukama i to je bio novi početak kojeg nisam bila ni svjesna, pogotovo kada smo s tim smotuljkom došli kući i krenuli u novi dan, ovaj put u troje. Godina dana prođe u tren oka, mi i dalje mislimo da kraj sebe imamo bebicu, a zapravo nismo ni svjesni da je naša bebica postala pravi lukavi dječačić".

Aleksandra kaže da je tamo i životni tempo nešto drugačiji i stresniji nego u Hrvatskoj, a dane je provodila većinom sama s djetetom jer je suprug radio.

"Nekako smo se navikli iako je ta razdvojenost sad nešto teža nego prije kada nije bilo bebe i kada smo oboje bili zaposleni. Sada ima netko treći tko mu se od srca raduje kada ga vidi, pred kojim ne smijem reći riječ 'tata' jer odmah juri na vrata, koji skače u zrak kada čuje njegov auto i smije se", priča mlada mama koja je do rođenja sina radila u svom salonu za nokte, ali budući da u Švicarskoj rodiljni dopust traje samo 14 tjedana, vratila se na posao, a bebu je čuvala baka.

"Nakon sto sam zatrudnjela sad, odlučila sam prestati jer je došla ponuda mužu za novi posao i sigurno preseljenje za koji mjesec i salon bih morala zatvoriti. Odlučila sam to napraviti odmah, uživati u malome još ovo vrijeme dok smo sami da nadoknadim izgubljene dane i nije mi nimalo žao. O poslu trenutno ne razmišljam jer se želim posvetiti djeci barem prvih nekoliko godina života i dok ne naučim jezik, a onda ću vjerojatno ponovno u nokte", objašnjava mama čije ćete kolumne uskoro moći čitati na Klokanici.

Druga trudnoća psihički lakša, ali fizički teža

Aleksandra je 'mama jednog anđela'. "O tome nikada ne govorim, vjerojatno jer se nikada nisam pomirila na način na koji se sve dogodilo, ali to je sad manje važno. Nekada stvari idu onako kako trebaju ići, neke stvari te navedu na razmišljanje i prate te kroz cijeli život, sjetiš ih se i opet gurneš negdje u ladicu do sljedećeg puta, ali ih ipak nosiš u sebi. Sada sam mama u punom smislu te riječi, mama sto na sat, mama prekrasnog anđela kojeg srećom držim za ruku i trudna mama", priča mama koja je trenutno je u 27. tjednu trudnoće, a budući da ima 17-mjesečno dijete, kaže da joj je ritam nešto drugačiji u usporedbi s prvom trudnoćom.

"Prva trudnoća je bila puna lakša jer nisam znala što me čeka. Živjela sam dan i noć u oblacima gladeći trbuščić, šetajući, na jogi za trudnice, maštajući. Svaki slobodan trenutak provodila sam odmarajući i puno sam vremena posvećivala sebi. Uz dijete nemam baš puno vremena, ali srećom on još popodne spava po dva do tri sata pa uspijem nešto i napraviti, sklopiti oči na sat vremena i naći svoj mir u svom tom kaosu. Teško je, priznajem, ali se tješim da ovo nije ništa naspram onog što me čeka kada i brat dođe na svijet. Tada slijedi dupli umor, dupli stres, ali i dupla doza ljubavi pa mi je to neki tračak nade", kaže.

"Iako je fizički definitivno teže sada, psihički je puno lakše jer me ne muče pitanja koja su me mučila u prvoj trudnoći jer znam što me čeka iz mjeseca u mjesec, znam što znači porod, znam kako je kada se nađeš u rađaoni i ne možeš pobjeći nazad. Sada me muče neka druga pitanja, neke druge misli mi okupiraju glavu, a to je kako ću s dvoje malih. Ali o tom po tom...", kaže i dodaje da njeno starije dijete još nije svjesno što se događa, a to ju je na početku malo rastužilo.

"Željela sam mu na neki način objasniti zašto je mama nervozna, zato je umorna, zašto joj je loše i zašto plače. Prvi ultrazvučni pregled sam obavila s njim i dobro se sjećam njegovih okica na ekranu dok sam ja lila suze. Tad sam zaista bila tužna što je tako mali. Željela sam ga zagrliti, poljubiti ga, reći mu da će mama uvijek biti tu za njega kako god se ovo malo zrno graška na crno-bijelom ekranu 'gura' između nas", kaže Aleksandra i dodaje da sada kada se situacija smirila, hormoni se slegli, zaključila je da je ipak bolje ovako.

"Nema ljubomore, tužnih pogleda, pitanja na koja ni ja ne znam odgovor. Rukicama zna pokazati gdje je beba i koliko je duga i to je to. Sasvim dovoljno. A kako će biti kasnije, vidjet ćemo", priča.

'Tiskanje je bilo opuštajuće za moje tijelo i psihu'

Aleksandra je svog sina rodila u Švicarskoj i kaže da joj je porod prošao dobro, ali za drugi porod se nada da će neke stvari napraviti drugačije.

"Par dana prije poroda kada sam došla raditi CTG pitali su me imam li kakvih želja. Nisam znala što me čeka pa sam stidljivo odmahnula glavom da nemam želja, bitno je da sve ide OK, da učine što treba i da ako eventualno tražim da mi daju epiduralnu. Inzistirale su da im kažem što očekujem, ali teško je inzistirati na nečemu kad ne znaš ni što te čeka", kaže.

"Mali je rođen u 15 minuta u pet trudova i tiskanje je bilo toliko opuštajuće za moje tijelo i psihu da sam to mogla raditi još sat vremena. Prije samog ulaska u rađaonu, pošto otvaranje nikako nije išlo, dali su mi na raspolaganje bazen s vodom da se probam malo opustiti i smiriti, ali sam tog trena odbijala bilo kakav savjet, diranje, preglede. Bila sam toliko izmučena i jadna nakon svih tih trudova da nisam više imala snage nikoga gledati ni slušati", priča o svom porodu i dodaje:

"Dobila sam drip i epiduralnu i otvorila se u ekspresnom roku u nešto manje od sat vremena i to je bio šok za sve nas. Nakon što je bol nestala, otvaranje je krenulo doslovno samo, a drip je pomogao da trudovi budu baš oni pravi pa da napokon i to dijete ugleda svjetlo ovoga svijeta", kaže.

Iako je sada pozitivnija i spremnija, kaže da je porod ništa prema onome što nas čeka jednom kada bebica izađe van jer tek tada počinju pravi problemi gdje ne pomaže ni bazen ni epiduralna.

'Porod s epiduralnom ne čini te manje majkom'

Mlada mama kaže da i ovaj put želi epiduralnu jer roditi bez boli te ne čini "manje majkom" od one koja je rodila u mukama i još godinama se sjećala svog bolnog poroda.

"Meni je porod, samo tiskanje i izlazak bebice bio ugodan jer se tijelo oslobađalo boli koja me mučila danima i jedini način da prestane je bio taj da bebica izađe. Taj osjećaj je došao zahvaljujući epiduralnoj i ja sam još mjesecima u ekstazi pričala kako je moj porod bio savršen unatoč malim komplikacijama koje su se dogodile", kaže i naglašava da bi osim epiduralne, poželjela i da ostane spojena s bebom dok god posteljica "radi".

"Onaj hladan rez metalnim škarama me zabolio, ne fizički već emotivno. Nekako nisam to željela u svoj eksploziji adrenalina i emocija koje su me držale. Kasnije sam poželjela da se to nije dogodilo u strci i da smo ostali vezani još barem pet minuta. Odrezati pupčanu vrpcu je zaista nešto posebno i zaslužuje neke nove emocije koje nisu vezane s dolaskom bebe već s odvajanjem i početkom neke nove faze", kaže i objašnjava:

"Tata je u tom valu emocija, litri suza i ushićenju rezuckao onu pupčanu vrpcu dok su babice oko njega 'navijale' da se požuri i pokazivale mu gdje i kako treba odrezati dok sam se ja onako poludrogirana smijala s bebom na prsima i poželjela da još malo pričekaju. Nisam progovorila, ali ovaj put hoću, nadam se".