Tri su mjeseca iza nas. Tri. Stala sam i razmišljala kada su prošli i što sam napravila u ta tri mjeseca. I što god da sam pomislila imalo je veze sa našim malim sinom. I neka ima, ne žalim. Puno smo toga zapravo radili po prvi put u tom proteklom periodu.

Prva šetnja nam se dogodila spontano. Bila je nedjelja, vani je bilo sunčano i toplo. Suprug je predložio šetnju i ja sam brzo pristala dok se u meni nije stiglo pojaviti ono pitanje - a što ako - je prehladno, počne plakati, itd.? Obukla sam našeg sina onako kako sam i planirala za tu prvu šetnju, stavila mu meku, pamučnu kapicu na glavu, pokrila toplom dekicom i mogli smo krenuti.

Čekaj, ne možemo krenuti. Zašto? Zato što ja stojim na vratima u kućnim papučama. Brzo sam obula tenisice i tada smo mogli krenuti. Bilo nam je super. Napravili smo manji krug po susjednim ulicama i uživali punim plućima. Ponos je rastao u meni gledavši supruga kako gura kolica. Kako sam tih dana bila jako emotivna, jedva sam suzdržavala suze. Radosnice, naravno. Naš sin je ubrzo nakon polaska slatko zaspao i tako bio do samog povratka kući.

Nosim ružičaste naočale

Ne mogu se sjetiti kada sam se prvi put zabrinula za nešto oko našeg sina jer sam se u protekla tri mjeseca puno brinula. Najviše brige su mi zadali grčevi. Tko ih nije prošao sa djetetom, ne zna koja je to agonija. Isprobavala sam svašta u početku, čitala, tražila neko rješenje i shvatila da rješenje nema. Kada bi mu grčevi krenuli, svaki dan gotovo u isto vrijeme, samo bismo ga grlili, nosili, ljubili, mazili dok ne bi prošlo. Sada su iza nas i kao da su bili u davnoj prošlosti.

Prvi osmijeh, koji mi je naš sin poklonio, bio je sramežljiv, nesiguran, ali je bio kao nacrtan, izmišljen u najljepšoj bajci. Presvlačila sam ga, promatrala mu okice, pričala mu sve što radim i onda sam ga spazila. Prvo samo u kutu usana, a onda se proširio. Nasmijao mi se od uha do uha. Bila sam presretna. I svaki njegov osmjeh me iznova razveseli, kao uostalom i svaku majku. Osmijeh djeteta briše sve brige, umor i neraspoloženje. Kada sam to znala čuti ranije, mislila sam da je klišej, ali nije. Stvarno je tako.

Po prvi put sam svoga supruga vidjela u ulozi oca. I svidio mi se. Ponovno sam se zaljubila. Jednostavno me obuzimala toplina svaki put kad bih ga našla kako promatra našeg usnulog sina, kad bih ga vidjela kako ga ispočetka nesigurno drži, kako mu se smije. Pokazao se kao pravi zaštitnik, i ponosna sam na njega.

I nosim ružičaste naočale zadnjih dana. U biti, nosim ih od kad sam rodila, već tri mjeseca. Sin mi ih je stavio. I dok god ih imam super mi je. Dogodi se dan da ih zaboravim staviti pa ne budem baš najbolje volje. Tada samo pogledam u najljepše oči na svijetu i guram dalje. Nekad s naočalama, nekad bez njih.