Za mene ova godina i nije počela obećavajuće. U prvim danima navukla sam ogromnu prehladu. Započelo je kihanjem. Zatim bol u grlu, napunjen nos, ogromna bolna glava i teške ruke i noge. Ma nemoguće, pa nisam bila bolesna godinama! Ali mama nikad nije bolesna. Sjetila sam se svoje majke tih dana koja nikad nije dozvolila da ju prehlada, gripa ili bilo što drugo pokoleba i odvoji od majčinskih dužnosti. Je li postavila ljestvicu visoko? Mogu reći da je.

Srećom je suprug imao još par dana godišnjeg pa sam si mogla dozvoliti koji sat duže u krevetu, dok mi se glavom motalo milijun pitanja. Hoće li prijeći na moga sina ako je virus u pitanju? Smijem li ga nastaviti dojiti? Što jesti? Smijem li popiti tabletu? Temperatura nije pretjerano rasla, najviše me treslo 38 Celzija, ali dovoljno da umara organizam. Taj prvi udar je uz pomoć supruga prilično glatko prošao. Srećom je malac ostao zdrav. Pokušala sam što manje disati direktno u njega, suzdržavala se od poljubaca i nastavljala s dojenjem, jer sam znala da kroz mlijeko dobiva potrebna antitijela da ga ne dohvati ovo što je mene.

Taman kad sam se osjećala malo bolje, suprug se vratio na posao. Super, je l'? I ne baš. Nakon par dana opet me sustigla slabost. Ma kako opet? Kroz glavu mi je prošlo ono kratko vješanje odjeće na terasi na temperaturi oko nule samo u puloveru i kućnim papučama, kratka šetnja do trgovine bez kape na glavi. Ma je l' moguće da se prehlada vratila? Je, itekako je moguće. I što sad? Ništa, sinčić je premalen da zna da je mama bolesna. Krenula sam u borbu. Temperaturu sam snižavala noću kada ga nisam toliko često dojila pa sam mogla i ukrasti koji sat sna više pod toplim pokrivačem, jela puno voća i popila litre čaja. Ako mogu milijuni mama u svijetu, mogu i ja. Odlučila sam sve ostale obaveze staviti na čekanje. Bilo mi je bitno ispuniti samo majčinske obaveze. I kad je suprug jutrom odlazio na posao, došlo mi je da ga preklinjem da se zamijenimo jer mi je bilo teško ustati. Jednom kad bih ustala, nije bilo sjedanja i predaha dok moj sin nije bio spreman na odmor. Dok je on odmarao, ja sam ispijala čajeve i držala sve četiri u zraku. I zaista, prošlo je nakon par dana. Mogli smo se vratiti u rutinu, a ja obaviti one zaostale obveze.

Nije lako biti prehlađena i gripozna mama. Dok sam bila djevojka, žena bez djeteta, najlakše je bilo javiti na posao da sam bolesna i ostati u toplini kreveta i dozvoliti da me se tetoši. Sad to nije slučaj. Ali dijete je ono što daje snagu da se izdrži i kad temperatura grije na najjače i kad stvara bol u mišićima a misli plove samo do kreveta. Zato većina mama gotovo da nikad ni nije bolesna. Jer ne razmišljaš da si ti bolesna i da ti je teško nego ti je bitno da to malo biće ne pokupi neki od virusa koji ovih mjeseci haraju. Jer za onaj mali osmijeh iscrpiš i posljednje atome snage za koje možda nisi ni znala da postoje. Nama je ovo bila prva prehlada i prošla je dobro. Bit će ih sigurno još milijun, ali ja ću ih izgurati lako i brzo. Zašto? Zato što sam mama, a mama može što zamisli.