"Biti 'sama-mama' ima svojih nedostataka, ali istina je da ima i prednosti. Nema onoga 'tata ne da, mama da', ili neslaganja oko toga u koji će vrtić dijete ići, većina odluka je ipak na onom roditelju s kojim dijete živi. To nosi i dosta veću odgovornost za sve te odluke, posebno ako odnosi između bivših supružnika nisu baš sto posto kakvi bi trebali biti. Ali, kao što sve floskule kažu, moramo se sporazumjeti oko svega što je najvažnije za djecu", kaže samohrana majka Jadranka Alač, 32-godišnja odvjetnica iz Makarske.

Njezin sin, kojeg zove i kraljević Marko, sada ima pet i pol godina, a od njegove treće godine Jadranka je samohrana majka. Sklona u svemu tražiti ono pozitivno, kaže kako na njemu vidi da cijela ta situacija može donijeti i određene prednosti. Primjerice, on poznaje Split, gdje mu tata živi, kao svoj grad, lako se snalazi u novim situacijama jer je navikao svaki drugi vikend biti odvojen od mame i od poznatog prostora, dosta je samostalan i navikao je da puno toga može i mora sam, a iz prve ruke vidi i da postoje različiti odgojni stilovi. 

Predstavljajući se, Jadranka nam je ispričala kako je ime dobila po Jadranskom moru, što je odredilo i njezinu osobnost koja je, kaže, kao i more, uvijek nemirna.

'Kao odvjetnica, stranke uvijek pokušavam izmiriti'

"Odrasla na našem moru, rano počela lutati okolo i otada koristim svaku priliku da se ukrcam u bilo koje prijevozno sredstvo i nekamo odem. Oplovila sam i neka svjetska mora dok sam radila na cruiserima. Uz putovanja, obožavam sve vezano za latino glazbu, salsu, volim iznositi svoje misli i usmeno i pismeno. 

Možda malo atipično za ovakav opis, odvjetnica sam u Makarskoj u obiteljskom uredu s mojom roditeljicom. Nisam baš konfliktna osoba, pa stranke uglavnom pokušavam izmiriti i nagovoriti na nagodbu kad god je to moguće. Radimo dosta i na razvodima, nažalost, ali i tu se ljudima može puno pomoći kada im se stvar prikaže iz perspektive treće osobe hladne glave. I tada je lakše naći zajednički jezik", kaže Jadranka.

Što je sin stariji, to se bolje zabavljaju

Nakon što je rodila Marka, priča, svoje raznolike interese tri je godine stavila na čekanje, jer je Marko od početka stalno tražio nepodijeljenu pažnju i akciju. No to, ističe, nipošto ne smatra žrtvom.

"Sve što smo radili, radili smo zajedno, kamo se putovalo, putovali smo zajedno, kroz to prvo razdoblje se dijete i roditelj jako zbliže i to vrijeme nam više nitko u životu ne može vratiti. Onda je krenulo razdoblje kada sam morala položiti pravosudni ispit, pa je i to trebalo odraditi tako da on što manje osjeti moju odsutnost. Moram priznati, koliko god je bilo super imati bebu u kući, osobno mi je zanimljivije sada kada je veći, kada o svemu razgovaramo, raspravljamo, postavljamo granice, družimo se u raznim igrama, idemo na bazen...", otkriva nam Jadranka te dodaje kako ju Marko redovito doprati na salsu i poslije dođe s bakom 10 minuta prije kraja treninga pa i sam malo otpleše.

"Ni on ni ja nismo baš kućni tipovi koji mogu dugo biti u zatvorenom. Srećom imamo mediteransku klimu i velik broj sunčanih dana. Jedno drugome smo pratitelji u svim ludorijama koje smišljamo zajedno, od putovanja kamo god treba, do izrade kućne žičare na konopu i koloturu od plastične kutije za kolače, u kojoj smo po kući vozali figurice Angry birds. Njegove žive okice i brze noge ne miruju niti sekunde, što valjda objašnjava i moju i njegovu žilavu tjelesnu konstituciju. Kao i svaki petogodišnjak nove generacije, Marko je oduševljen digitalnom tehnologijom, ali te interese i energiju ipak pokušavamo usmjeriti prema sportu, kreativnim igrama, izletima u prirodu, pričama. Ne upali uvijek, ipak je najbolji sistem obećati jednog Super Marija kada je blitva na meniju za ručak", priznaje, dodajući kroz smijeh kako ionako nitko nije savršen. 

Jurnjava kroz dan

Pitali smo ju i kako izgleda njezin tipičan radni dan te kako usklađuje posao i majčinstvo.

"Ima dana kada mi se čini kao da živim na tvorničkoj traci, iz ureda trčim u vrtić, kuham, perem, idemo u šetnju, navečer čitamo priče i gledamo crtiće, sve po nekom rasporedu. Ipak nastojim u svaki taj trenutak ubaciti nijansu igre i zezancije, da strogi raspored ispadne što zabavniji, iako i dalje 'raspored'. Zato se dvaput godišnje počastimo nekim putovanjem i onda dignemo sve četiri u zrak i samo se zezamo nekoliko dana. Marko voli doći u moj ured i pomoći nam fotokopirati, a već zna i na telefon odgovoriti 'Odvjetnički ured, dobar dan!', obavijestiti stranku kada sam u kupaonici da nazove kasnije, otići nam kupiti papire u knjižaru kat ispod nas", kaže Jadranka.

Pokušavajući svakodnevno održavati ravnotežu između pravila, igre, odgoja i prijateljstva sa svojim sinom, najvažnije joj je da joj sin odraste u humanu i samopouzdanu osobu. "Gledamo slike iz vremena kada sam putovala po Aziji, Keniji i Južnoafričkoj Republici, pričam mu o siromaštvu u tim zemljama, o ljudima koji nemaju što jesti i kojima su nedosanjane neke stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Svaki Božić i Uskrs pakiramo pakete domovima za nezbrinutu djecu i on redovito donira neku od svojih igračaka s kojom se više ne igra ili neki slatkiš koji sam izabere. Također jako važnim smatramrazvijati mu samopouzdanje, za koje se trenutno čini kao da ga ima i viška, jer samopouzdani, a humani ljudi žive punijim životima", objašnjava.

Ljubav prema pisanju

Na Klokanici ćete uskoro moći redovito čitati Jadrankine kolumne, a o inspiraciji za pisanje sama kaže: "Jako me veseli pisati o našim svakodnevnim ludorijama i doživljajima, posebno kada se sve to promotri iz jednog komičnog kuta. Učim i Marka da život ne treba shvaćati preozbiljno - ionako se iz njega nećemo izvući živi. Svaku njegovu ludoriju želim memorirati i opisati, tako da jednog dana mogu, zavaljena u naslonjač, dok se njegovi unuci budu igrali oko mojih starih nogu i skakali mi po glavi, i njih nasmijati našim ludostima."