Vjerujem kako sve ima svoj razlog. Nije važno je li to točno ili ne, ali takav pristup omogućava mi viđenje situacija kojima sam okružen na svjetliji način i olakšava prolazak kroz život. Kako?

Zahvalnost

Ako prihvaćam kako sve ima razlog nema mi druge nego biti zahvalan za svaku situaciju/događaj koji me okružuje. Zašto? Zato što se po tome dešava najbolja stvar koja mi se treba dogoditi. Možda nikada neću shvatiti razlog, ali ako prihvatim kako postoji razlog onda je to situacija koja je trenutno najbolja za mene. Naravno, lako je zahvaliti se na dobru, ali prava čarolija dolazi kada kod situacija koje mi nisu najugodnije osjetim zahvalnost. Kada uspijete zadržati zahvalnost u teškim situacijama onda ste pravi dobitnik.  

Stvar percepcije

Teške odnose, situacije i bolesti percipiram kao poruku koja ukazuje na neke naše nepravilnosti. Kada se upali crvena lampica u autu koja ukazuje da nema goriva nećete razbijati lampicu ili biti ljuti na nju. Ne, natočit ćete gorivo. Kao kada lampica ukaže da je motor pregrijan. Stat ćete i ohladiti ga. 

Tako "teške" situacije/bolesti ne percipiram kao "loše" već kao lampice koje ukazuju na neku nepravilnost ili priliku da nešto naučim i postanem bolja osoba. Nije lako otkriti o čemu lampice govore, ali ako krenete prema tim situacijama sa zahvalnošću imate puno bolju startnu poziciju.

Pogledajmo to ovako. Imam jedan problem. Zbog nezadovoljstva što ga imam mogu odmah stvoriti još jedan problem samo zato što ga imam. Ili... Preuzmem odgovornost, prihvatim problem i osjetim zahvalnost. 
Koja je bolja situacija za mene?

Praksa

Jedno je teorija, drugo praksa. Zato treba vježbati. Nekada navedeno lakše implementiram u stvarni život, nekada teže, ali se trudim. 

Već sam prije rekao kako mi kod sina najteže pada njegovo cviljenje. U jednom njegovom nedavnom nastupu cviljenja i mojeg isprepletenog osjećaja ljutnje/bespomoćnosti pokušao sam primijeniti navedeno. Počeo sam se prvo zahvaljivati u sebi, a kasnije i na glas: "Hvala ti, sine, ne znam zašto cviliš, ali sigurno postoji razlog. Hvala ti što cviliš i što sam ljut jer mi nosiš neku poruku. Hvala ti na tome." Kako sam to ponavljao postajao sam sve smireniji, a osjećaj zahvalnosti se širio. Sin se uskoro smirio. Po tko zna koji put svjedočio sam kako se promjena unutar roditelja munjevitom brzinom reflektira na dijete. Vlastitim mirom napravio sam nevidljivi pomak u sinu, koji kao da je izašao iz neželjenog programa u kojem nije previše utjecaja.

Onda mi se razbistrilo. Po prvi puta sam shvatio kako sam veliki dio života proveo cvileći. Njegovo cviljenje nesvjesno me podsjećalo na moje. Nisam bio kompatibilan sa odgojnim sustavom. Vrtić, osnovna i srednja škola bili su veliki poticaj za cviljenje, samo što ja svoje cviljenje nisam javno pokazivao, već ga zatomljivao u sebi. Kada sam toga postao svjestan, automatski mi je postalo lakše. Odmah sam postao otporniji na cviljenje. Osjetio sam dodatnu zahvalnost prema sinu što je verbalizirao moje cviljenje i izvukao ga na površinu. Nadam se kako smo prekinuli obiteljsko cviljenje i kako sljedeće generacije neće imati potrebe prolaziti kroz navedeno iskustvo.

Zanimljivo je što nakon opisanog događaja nove epizode cviljenja sve češće završavaju smijehom, cviljenje smo preusmjerili na smijeh.