Jučer sam s najmlađom kćeri prošao uz nabujalu tratinicu. Ona je zapanjeno pogledala visoku travu i rekla: "Pa nije je nitko obrijao".

Zapravo je dobro rekla. "Šišanje" trave je metafora, samo nikada o tome ne razmišljamo, a njen je izvor u tome da travu uspoređujemo s kosom. Pa ako travu zamišljamo kao kosu zemlje, zašto je ne bismo zamišljali i kao njenu bradu? Djeca nisu još upoznala sve naše konvencije i lako iskliznu iz njih – a nama baš to iskliznuće omogućuje da ih prepoznamo.

Naravno, i sa starijom sam djecom primijetio takve pojave. Ortopedske uloške u svojim cipelicama zvali su "brdašca", mjesec "lampa", a polukružno savijenu šibu "mjesec". To me zabrinulo: ili se klinci izražavaju u metaforama ili, još gore, ja uopće ne znam što je metafora. Stručnjaci su me utješili – mala se djeca zbilja izražavaju u metaforama jer im je rječnik siromašan pa u svemu nepoznatom traže ono malo poznatoga zbog čega ih bilo što podsjeća na bilo što drugo. Ali tu znaju postići izvanredne efekte.

Valovi ili proplamsaji vatre

Jednom sam tako s dvogodišnjakinjom šetao po zadarskoj rivi u šest ujutro. Čekali smo trajekt i nismo znali što bi sa sobom. Moja je kćerkica odjednom počela vikati: "Vatra, vatra!"

Ogledavao sam se, ali ništa nisam vidio. Riva uglavnom pusta, bijeli su brodovi na jutarnjoj bonaci mirovali vezani za bitve. A na tim bijelim brodovima ljeskali su se valići, tvoreći lelujave pačetvorine što su se neprestano mijenjale. To lelujavo tkanje, koje na bijelim brodovima održava sunčane zrake, svi mi dobro znamo – ali mene nikad nije podsjetilo na proplamsaje vatre, iako im zbilja sliči.

To vam pričam zato što postoji jedan analogan, a relativno slavan primjer iz stare hrvatske književnosti.

Spajanje nespojivog

Barokni pisci trudili su se zapanjiti čitatelje rafiniranim metaforama, od kojih su najcjenjenije bile one koje bi spajale nespojivo. Tako bi, na primjer, pjesnik svoju dragu – s kojom bi joj susret bio uvijek prekratak – usporedio sa suncem što zalazi čim je svanulo, ili bi njena rumena usta nazvao "koraljnim vratima", ili bi svakako nastojao u jednu metaforu ugurati i vodu i vatru.

Tako je Gundulić u devetom poglavlju "Osmana" svojeg junaka Vladislava doveo do rijeke u kojoj se divna Sokolica kupala gola zajedno sa svojim Amazonkama. Mlađahnom se Vladislavu taj prizor toliko svidio da mu se učinilo da je "živim ognjem voda planula."

I sad mi recite, jesu li djeca pjesnici ili su pjesnici djeca?