Prošla je još jedna godina. Godina puna svega i svačega. Za mene.
Lijepog i ružnog. Trenutaka u kojima sam voljela, trenutaka u kojima sam mrzila, trenutaka u kojima sam bila očarana životom, trenutaka u kojima mi se nije dalo ustati ujutro. 

To je život. Plovimo i s vjerom da će vjetrovi kad tad puhati u dobrom smjeru idemo dalje.

Razmišljala sam, što je najpostojanija stvar, osjećaj, motiv u mom životu? Sada, u ovom trenutku?
Definitivno ljubav.
Ljubav prema mojim kćerima. I ista takva, uvećana kao dvostruki bumerang koja se vraća u moje srce. Od mene k njima. Od njih meni. To je nešto što jednostavno je. Upravo tako kako je. Prirodno, jednostavno, protočno, savršeno. 

Sreća

Kaže se da je za sreću potrebno malo. Žalosno je što često, i kada imamo to malo, to ne primjećujemo. Prolazimo pored toga što imamo, a ne vidimo.

Kada mi se, prije godinu dana, srce slamalo na komadiće, rekla sam svojoj terapeutkinji da sam usamljena. Da mi fali dodir. Nježnost drugog bića. U konačnici, da mi fali ljubav.

Rekla mi je da je uvijek lakše vidjeti gdje nešto nemaš, nego gdje nešto imaš. Nisam imala partnera, osjećala sam se usamljeno i falila mi je ta vrsta ljubavi. Ali moje kćeri su i tada bile tu, kraj mene. I naravno da to nije ista ljubav, i naravno da se partnerska ljubav i sve što partnerstvo daje, ne može nadomjestiti na taj način, ali u tom trenutku sam shvatila što želi reći i koliko je u pravu.

Da ljubavi u svom životu imam jako jako puno. Da volim. I da sam voljena. 

I da je za sreću doista potrebno malo.
Male ručice oko mog vrata. Mala pusa u moj obraz. Mali zubati osmijeh. 
I moje srce se smije.

Strast

U našoj međusobnoj interakciji postoji puno strasti. Puno života.

Da, ljutimo se, vičemo, plačemo, bacamo igračke, prijetimo i ucjenjujemo.

Ponekad se pitam jesam li OK mama, kada ne mogu izdržati svoju frustraciju (koja je uzrokovana raznoraznim razlozima podebljanim dječjom vriskom) i kada nakon 100-tog ponavljanja "Ne, ne želim da to radiš sada" zaurlam rikom lavice. Nakon čega nastane muk. Ili suze.

A onda znam da sam OK jer sa jednakom stašću ih grlim i ljubim, škakljam, plešem s njima, skačem po kauču, kreveljim se pred ogledalom i vozim bicikl. 

I znam da sam OK kada nakon svake svađe sjednemo i pokušam objasniti zašto se tako osjećam, i kažem oprosti ako sam pogriješila. I ako iz svake te situacije učim i rastem. I ja i one.

Ne kaže se bez razloga da su djeca naši najveći učitelji. I ono što sada vidim je da odgajajući njih, odgajam sebe. I mijenjam mjesta u meni koja su kruta, koja i ne bi priznala da nisu u pravu i voljela bi voditi svoj sebični monolog. 
Mijenjam ih jer su mi one bitne i jer se krutost otapa pomoću ljubavi.

I znam da smo OK kada na kraju svakog dana, legnemo u krevet i naša srca su tu, jedna pored drugih, otvorena u ljubavi. 

Odanost

Znate kako James Blunt u pjesmi 'Bonfire heart' kaže? 
Your love is like a soldier,
Loyal 'til you die.
(Tvoja je ljubav poput vojnika,
Odana dok ne umreš.)

Takva je moja ljubav za njih. I vjerujem, većina nas, majki, tako osjeća. Ne mogu zamisliti išta što bi se moglo dogoditi da promijeni moje osjećaje prema njima. Moju odanost. Tako prikladna riječ.

I ono što sada shvaćam je da sam, ako treba, sposobna zbog njih preokrenuti svijet.
Da ću zbog njih napraviti puno veći napor da budem sretna, da ne odustanem od sebe, da kreiram život u kojem će one imati mamu koja voli sebe. Jer jedino na taj način mogu im biti primjer. Tako da krenem od sebe. Da živim ono što govorim. I da pokažem da uvijek, baš uvijek postoji bolji izbor. 

Da je ljubav jača od mržnje.
Da je vjera jača od straha.
Da je radost jača od boli.

I da je život u svojoj cjelovitosti prekrasan.

Što više svakodnevnih dobrih odluka nam svima želim, da uživamo u onome što imamo, da strastveno živimo, jednostavno i odano volimo i da vidimo da smo savršeni u svojoj nesavršenosti.