Kao i svakog ljeta, i ovoga smo suprug i ja proslavili našu godišnjicu braka, malim okupljanjem dragih prijatelja u vikendici. To nam je prilika da se opustimo zajedno u društvu, bez djece. Naime, njih smo ostavili baki. Sve smo pripremili, počistili vidljive pelene, kupili pića za odrasle (ja se naoružala izdajalicom i konačno ću popiti par pićenca), nabavili duhana i slično, muziku s pjesmicama zamijenili glazbom za odrasle. Samo nam je još falila ekipa.

Srećom moja draga prijateljica Kiki je stigla sa mnom nakon što sam iskrcala klince pa smo se nas dvije počele zabavljati i bez cijelog društva već u petak. Moj mužić, čekajući svoje frendove koji se začudo nisu pojavili, bio je očajan i osuđen na naše društvo i kreveljenje.

Razgledavanje bez vriske i galame djece

Stigla je subota, prekrasan šumski zrak mamio nas je van pa smo krenuli u obilazak Samobora, upinjali se na Stari Grad, papali pizzu, vozikali se cesticama istražujući okolicu, a sve bez vriske i galame djece, bez 'neću' i 'neee', bez 'nemoj' koje ponavljam sto puta, u miru...

No kad bih ugledala neki par s bebom, ili neku mamu koja povlači dijete za ruku, navrle bi mi emocije i sve me podsjećalo na našu djecu te igru i svađu koju ponavljamo svakoga dana. Uvečer se društvo konačno organiziralo i dokoturalo, a meni je tad već umor dolazio na oči i nikako da mi ide piće u slast, i cijelo vrijeme računam koliko još ima vremena do sutradan kad ću pokupiti djecu. Nekako, sve je gubilo smisao bez njih, i svaka šala nije bila dovoljno duhovita, svaka anegdota više nije bila dovoljno zanimljiva, i imala sam osjećaj grizodušja.

Jedva sam dočekala vratiti se po njih

Počele su me proganjati sumorne misli, jesu li mi djeca dobro, što sad rade, jesu li dovoljno sigurni kod bilo koga osim kod mene, pa djeci je mjesto uz majku, pa kakva sam ja to majka, pa jedva čekam sutra, kvragu i društvo i uživanje kad je svaki užitak blijed u usporedbi s osmjesima i mirisom moje djece. Otišla sam u krpe ostavljajući hihotavu ekipu da dočeka zoru.

Nedelja je konačno osvanula i jedva sam dočekala vratiti se po svoje malene, iako umorna i neispavana. Kad sam ih zagrlila opet sam shvatila kao i više puta do sada, da nema veće sreće od njih, i koliko god se odlučila u životu ubuduće zabavljati, a svako od nas to svakako treba ponekad učiniti jer se na taj način čovjek puni drugarskom, opuštajućom energijom, opet ne mogu niti na minutu, niti na sekundu zaboraviti svoja dva anđela, i čak i kad pričam, razmišljam ili činim potpuno druge stvari, nevezane za djecu, oni su prisutni u mojem umu i srcu, podsvijesti i višoj svijesti, u mom biću, gdje su me obilježili svojim trajnim prisustvom dana kada su se rodili.