Kraj je još jedne školske godine. Priredba za priredbom. Uživancija i ponos što su mi djeca aktivna (superaktivna) pa nastupaju na svakoj priredbi. Kino dvorana bila je prepuna ponosnih roditelja, djedova, baka i ostalih školskih učenika koji ne nastupaju. Svi su oni došli pogledati završnu priredbu.

Čekajući početak priredbe, jedan me događaj uznemirio i malo potresao. U redu ispred mene sjedio je jedan dečko, mogao je ići u šesti ili sedmi razred i do njega prazno sjedalo. Došla je jedna starija gospođa i pitala je li slobodno, kad dečko kaže da ne jer ga čuva za prijatelja. U redu iza sjedila je jedna još starija gospođa koja je ustala i pustila gospođu da sjedne jer ona je ionako morala ići.

Taj me događaj potaknuo na razmišljanje. Gdje je nestao bonton? Gdje su nestala sva ona pravila lijepog ponašanja? Pravila o tome da se starijim osobama uvijek moramo dići, da ih moramo poštovati, da se ne smijemo prigovarati, da im se oslovljavamo sa Vi  i još tisuću drugih pravila o tome što su nas naši roditelji učili i ne daj Bože da ih nismo primijenili. A danas?

Što se to dešava danas? Ali ne s djecom već s nama roditeljima? Učimo li uopće našu djecu o tome ili smo jednostavno zaboravili ta pravila?

Gledajući malo svu tu današnju djecu vidim koliko su zapravo nekulturni (čast izuzecima jer ima djece koja su itekako kulturna). Gledam kako samo odgovaraju učiteljima, starijima i to bez pardona ili srama. A roditelji kao da je to normalno, smiju se i još odobravaju. Je li to zaista postalo normalno ili sam ja nenormalna koja to ne može razumjeti?

Jesam li ja previše staromodna?

Pitam se jesam li ja previše staromodna jer svojoj djeci stalno govorim o tome kako se stariji trebaju poštivati, kako ih se mora uvijek lijepo pozdraviti, kako im se mora pomoći, kako im se treba ustupiti mjesto itd. Itd. I toliko puta im to ponavljam nadajući se da će ipak to zapamtiti i primijeniti. Istina, i ja se zbog svoje djece više puta zacrvenim jer postupe onako kako smatram da ne bi trebale, ali ih odmah upozorim i to pošteno. 

Gledajući to ponašanje današnje djece, razmišljam kako smo se mi ponašali. Ma nije nam palo napamet da se starijim osobama prigovaramo, da im se ismijavamo, a kamoli da im kažemo 'Šuti ti stari'. I ako bi tako nešto učinili kad bi došli doma i kad bi naši roditelji to saznali ne bi prošli nekažnjeno. Znali bi što smo učinili i nikada nam više ne bi palo napamet to ponoviti.

A danas? Danas se ovoj našoj djeci ne smije ništa ni reći jer se bojimo da oni nas ne napadnu. Ali djeca nisu kriva za to. Mislim ipak da su tu roditelji krivi. Mislim da je odgovornost na nama da ih tome učimo, da im stalno to ponavljamo, a ne da jednostavno slegnemo ramenima i da se nasmijemo. Istina, upozoriti ćemo ih tisuću puta, ali sigurna sam da će ipak to zapamtiti i jednog dana i primijeniti.

Mi smo ti koji trebamo učiti našu djecu lijepom ponašanju, stalno ponavljati i ponavljati isto jer kada ih tome naučimo jednoga dana će oni biti ti  koji će dalje svoju djecu učiti istim tim stvarima.

Znam da više nije kao nekad, da se sve mijenja i ide naprijed, ali ja sam ipak za neke stvari ostala u prošlosti. Stvari koje smatram vrijednima među kojima je i poštovanje. I trudim se i truditi ću se i dalje da tome naučim svoju djecu. Nadam se samo da ću u tome uspjeti.