Kako je to postati prvi puta tata i još k tome u stranoj zemlji iz prve je ruke opisao Paul O'Grady u svojoj knjizi 'Ja, tata iz Irske' u izdanju Algoritma. O'Grady u svojoj knjizi progovara o očinstvu, kao i svim njegovim blagodatima i izazovima, a predgovor knjizi napisao je poznati danski obitelji terapeut Jesper Juul.

"Očinstvo ne znači samo učiniti pravu stvar ili biti savršen pred očima svijeta. Očinstvo znači pošteno zagrepsti ispod površine i biti svjestan i prisutan tijekom cijelog "putovanja". Kao malo dijete, naučit ćete milijun novih stvari svakog dana. Ponekad je očinstvo katastrofa, preplavljeni smo i bespomoćni, ali sva je sreća za nas da naša djeca stalno donose novu energiju i iznenađujuće nove perspektive. Sposobnost da u njima uživamo, na kraju krajeva, sve je što naša djeca od nas trebaju", napisao je Juul, osnivač i voditelj Familylab Internationala.

Mi vam prenosimo jedan ulomak iz ove poučne knjige u kojem O'Grady opisuje kako se osjećao nakon poroda kada se sam uputio kući iz bolnice:

Velika promjena

Hvala Vam gospodine O’Grady, možete poljubiti svoju ženu i dijete, i otići”, bio je to glas naše divne babice, Zorice. Vrlo ljubazno i odlučno. Na neki sam način bio sretan što idem, budući da mi je sve to bilo malo previše, a htio sam da ostane upravo takvo u mom sjećanju. Nisam htio izgubiti taj osjećaj i početi gledati uokolo to malo namještaja i zelene pločice koje mora da su originalno bile namijenjene za zahod. Moju će suprugu uskoro preseliti negdje gdje će joj pomoći pobrinuti se za bebu i gdje će se dobro naspavati. Bacio sam u smeće smiješnu haljinu, kapu i papuče i ponovno izgledao jednako onako kako sam izgledao prije nego sam postao otac. Pomislio sam kako bi mi mogli staviti nekakav bedž, nešto poput “Mladi tata”,bedža koji ponosno nosite a koji poručuje: “Imam 10 godina” jer, premda izgledate potpuno jednako kao prije nego što ste postali tata, zapravo ste se jako puno promijenili.

Silazeći niz slabašno osvijetljene stepenice u četiri sata ujutro, iznenadio me manjak svečanog dojma, baš kao i kad sam saznao da je Lena trudna. Morao sam okružiti čitavu bolnicu kako bih pronašao nekog da me pusti van. Nisu li obično pacijenti sa psihijatrije ti koji se zateknu zaključani unutar bolnice? Hmm. Sestra koja me pustila bila je dovoljno ljubazna da se nasmiješi, čime je potvrdila da sam upravo postao otac. Pretpostavljam da je često brbljala s novopečenim očevima, koji su joj uvijek govorili o istim stvarima. Kao da pitate vozača taksija je li imao posla, ili Irca u Hrvatskoj u kojoj se zemlji više pije.

Novi identitet

Izlazeći iz bolnice, jasno sam osjećao da sam ostavio nešto iza sebe. Ne dijete ili ženu, nego nekakav dokument. Mislim, ovo uistinu jest zemlja papirologije, a kad je stranac u pitanju možete slobodno sve skupa pomnožiti s četiri. Gdje mi je dozvola za dijete? Sigurno netko mora provjeriti nešto o meni? Možda DNK mog davno preminulog šukundjeda s očeve strane, original, dvije kopije uz prijevod sudskog tumača, naravno. Gdje će staviti pečat? Na mene, suprugu, bebinu guzu? “Made in Croatia” bilo bi prikladno.

Ustvari, za jedini uistinu ozbiljan pothvat u cijelom vašem životu, potrebno je neobično malo dokumenata. Kao muškarac, uvijek želite biti cool. Dok izranja novi identitet, želite biti spremni da na njega nabacite kulerski izraz. Kod muškaraca se radi isključivo o identitetima i igranju uloga, vjerujte mi. Isto je i s očinstvom. U rađaonici, još niste preuzeli novi identitet budući da vanjski svijet ne može vidjeti niti vas niti kako se držite. Stoga se taj trenutak pojavljuje tek kad napuštate bolnicu. Moj novi identitet značio je biti cool, manje pričati (što bih i inače trebao), nabaciti onaj ciničan osmijeh koji kaže da ste u životu prošli više od drugih, biti toliko dobar otac i muž da se cijeli svijet divi kad vas vidi. A to je samo dio priče o tome kako funkcionira muški mozak, uz kratak opis novog identiteta i kako ga se slaže komad po komad.

Koji je vrag tim agresivnim vozačima u četiri ujutro? Zar ne znaju da sam upravo dobio sina? Dođe mi da ih sve zaustavim i obavijestim kako u životu postoje stvari važnije od brze vožnje i riskiranja života i udova. A možda i da ih zagrlim. No, nešto se ne poklapa. Već su me prestigla tri auta, a yugo je idući na redu. Kad malo bolje pogledam, skužim da je problem u tome što vozim 40 kilometara na sat tamo gdje se obično vozi 90. E pa, dobrodošao u ovaj divni svijet. Sad vozim poput svoje 96-godišnje bake i nadasve uživam u prirodi koju vidim dok tako vozim: polja, drveće, ovce, lisice i patku koja prolazi pored mene, u slučaju da pada kiša.