Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji i uspješna žena, a iza uspješne žene - bar dvije druge koje kolutaju očima. I to bi mogla biti istina. No, da prvo definiramo što bi to danas bilo "uspješna žena". Lijepa, dotjerana, fakultetski obrazovana, dobrih primanja, dobra majka, žena koju nikad ne boli glava i nema PMS. Što kažete, malo nas je zeznula emancipacija? 

Predrasude s kojima živimo

Muškarac je samo muškarac, on ne treba raditi u dobroj firmi, on može biti i običan radnik, uspješan je samom činjenicom da radi i da zarađuje dovoljno za obitelj. Žena ne može biti bauštelac, a kladim se da sam milijun puta ponijela na treći kat mnogo teže od vreće cementa. Muškarac je muškarac i nitko neće u prometu reći "Vidi kako vozi, sigurno je muško", mada ja osobno vozim bolje od bilo kojeg muškarca i uvijek dam žmigavac kad skrećem.

Muškarac je privlačan i s trbuščićem, a kod nas je to već razlog za dijetu. Koliko ja mogu biti lijepa, ako čitavu noć ustajem radi male bebe ili dežuram jer je dijete bolesno, koliko se mogu dotjerati ako mi i za djecu treba dva sata da ih spremim, što ako dva sata kod frizera mijenjam za dva sata spavanja? U zadnje vrijeme postavlja se pitanje i koliko sam uspješna ako rodim samo jedno dijete, možda sam sebična, živčana i loša, ako nisam rodila još bracu ili seku. Hmmmmm, možda, a možda sam i ležala u prvoj trudnoći od početka do kraja jer sam morala, možda sam imala užasno bolan porod, možda i nemam kod kuće sjajnog supruga koji mi pomaže, možda u sebi strahujem za budućnost.

Mogu li se smatrati uspješnom?

Fakultetski sam obrazovana, imam obiteljski posao, dva prekrasna sina, trudim se i da dobro izgledam, kuham, spremam, nađem vremena i za igru s djecom i za pročitati kakvu dobru knjigu, nađem vremena i za izlazak s prijateljicama. Mislim li da se mogu nazvati uspješnom ženom?

Ne mislim, ja sam žena koja je ipak imala dosta sreće i upornosti. Ostala sam relativno mlada trudna i moj prvi sin stigao je kad sam imala 21 godinu. Malo toga bih mogla da netko nije čuvao mog sina dok sam ja odlazila na predavanja koja su trajala nekad i po 12 sati, no bila je tu dobra mater, dobra teta. Svoju diplomu i jesam na kraju posvetila mami i mnoge moje prijateljice posvetile su diplome baš svojim roditeljima.

Danas imam 30 godina, nisu ni to neke velike godine, volim vjerovati da nisu. Imam sina školarca, mlađi sin ima dvije godine, imam svoju diplomu, deset godina bračnog staža, imam i dalje osmjeh na licu, imam i planove... I dalje ne mislim da sam uspješna žena, mislim samo da imam divnu mater, ne samo zato što mi je čuvala dite, nego i zbog mnogih stvari koje me je naučila. Mislim li da ću ikad doseći titulu uspješne žene? Mislim, ako jednog dana moji sinovi svoje diplome ili priznanja posvete meni.