Rekla bih "sjećam se vremena", ali ne sjećam se kad je odmor zbilja značio odmor. Od kad su tu klinci nema više odlaska na odmor po nekoliko dana. Planira se eventualno dan-dva jer po Murphyjeovom zakonu "ako postoji ikakva mogućnost da nešto krene krivo, krenut će".

S djecom obično biva tako pa u trenutku kad spakiram zadnju torbu u auto, barem će jedno početi sliniti ili će mu biti loše, što će moguće biti povezano s kakvom virozom. Što se samog puta tiče, scena u kojoj društvo veselo pjeva kako je stari McDonald's imao farmu pretvara se u "mama, reci mu, mama, nek' se makne". I tu najčešće starije mora popustiti mlađem djetetu, zbog čega opet moram objašnjavati da ih isto volim.

Isto tako, put koji traje normalno tri sata, sada traje bar duplo toliko, jer djeca moraju piškiti, ili misle da moraju piškiti, ili im je muka. Srećom, pomislite, ponijeli ste lizalice za mučninu. Nakon što pojedete treću, jer nisu baš ukusne pa ih djeca neće, postane vama mučno.

Odlazak na plažu je specifičan, jer bez obzira koliko kantica i lopatica ponijeli dijete će vidjeti baš tamo neku koju ima neko drugo dijete i plakat će za tom.

Ostatak dana dana ćete provesti naganjajući klince s bananom i krafnom, jer svima se otvori apetit od morskog zraka, ali vašima ne.

Dok ih mažete čitav dan faktorom 80 i objašnjavate da moraju imati kapicu na glavi, sami izgorite. Manje-više čitavo vrijeme stojite na nogama i gledate što djeca rade, jer nemate povjerenja u te rukavice i druge gluposti za plivanje.

Suprug je moguće u nekom od kafića, čita novine, jer lako moguće da je njemu jako sunce, a i ne voli se on sunčati kao vi... Navečer kad legnete i namažete se jogurtom okačit ćete na fejs sliku sa statusom "ribice plivaju, mama uživa" i svi će lajkati vaš godišnji "odmor".