Iako još nema djecu, vrijeme koje provodi u druženju s djecom najdraži joj je dio tjedna. Dina Šorgić, 30-godišnja novinarka, već tri godine svake subote volontira u Dječjem domu u Nazorovoj. Za Klokanicu je ispričala što joj ta druženja s djecom znače i kako izgledaju. 

"Slobodno vrijeme volim maksimalno iskoristiti pa uvijek tražim neke nove aktivnosti i izazove. Tako sam u određenom periodu učila i osnove znakovnog jezika i Brailleovog pisma, pohađala razne tečajeve, a trenutno idem na jogu i ples. Volontirati s djecom sam počela prije više od tri godine, a i prije sam o tome razmišljala, no nisam se aktivnije angažirala po tom pitanju. Nisam istraživala gdje, kako ili kada, jer sam se tada bavila drugim aktivnostima, no kad mi je jedna prijateljica spomenula da je neko vrijeme volontirala s djecom, zainteresirala sam se.

Od nje sam dobila kontakt osobe koja je organizirala volontiranje u Dječjem domu u Nazorovoj, javila joj se, prikupila potrebne dokumente - potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu liječnika o zdravstvenom stanju, u srijedu bila na razgovoru, a u subotu već počela volontirati", ispričala nam je Dina.

Subotnje prijepodne u Nazorovoj

Priznaje da ju je prije prvog posjeta Nazorovoj bilo strah, pitala se hoće li se uklopiti, kakvi su drugi volonteri, što će tamo raditi, kako će ju djeca prihvatiti, hoće li sama znati kako im pristupiti.

"Iako mi to nije bilo prvo iskustvo volontiranja, bilo me strah više nego ikad prije. I onda smo otišli u šetnju s manjom grupom djece i sve je nekako sjelo na svoje", dodaje. Od tada, zajedno s drugim volonterima iz udruge 'Anđeo bez krila', gotovo svako subotnje prijepodne ovako provodi s djecom iz Doma u Nazorovoj:

"Volontiramo s djecom vrtićke dobi. Ako je lijepo vrijeme, onda smo na igralištu u sklopu Doma ili ponekad odemo u šetnju. Za ružnijeg vremena najčešće smo unutra, u dnevnim boravcima. Naša koordinatorica gotovo svaki put pripremi neke kreativne igre, kao što su izrada jednostavnijih origamija, ježeva od lišća, nakita, životinja od gline ili plastelina, kolaža. Ipak najčešće završimo radeći mačeve i oklope od kolaž papira, jer su dečkićima najzanimljiviji. Ako smo vani, najčešće se igramo u pješčaniku, tu su i ljuljačke, klackalice, tobogani – uglavnom, vrijeme proleti i nije problem pronaći neku aktivnost."

'Postala sam strpljivija i tolerantnija'

Pitali smo Dinu što ju motivira na volontiranje pa opet ističe kako voli dobro iskoristiti svoje slobodno vrijeme, i da već dugo zna da ju aktivnosti poput volontiranja i učenja novih stvari čine sretnom.

"U početku mi je bilo teško ustajati subotom u 7 ujutro, pa i preskočiti izlazak petkom, ali brzo sam se naviknula i sada su mi subote najdraži dio tjedna. Uvijek naučim nešto novo, upoznala sam super ljude, i mislim, odnosno nadam se, da sam strpljivija i tolerantnija nego prije tri godine. Svaki put nakon posjeta Domu, dok se s drugim volonterima pješice spuštam Nazorovom, pričamo što je koje dijete reklo, što smo radili to jutro i smijemo se dogodovštinama. Dobar je to osjećaj! A što se tiče djece s kojom volontiramo, nadam se da ih naši posjeti razvesele, da uživaju u igri i da znaju da nam je stalo", kaže Dina.

Želja za posvajanjem

Iako trenutno ne razmišlja puno o tome, jednog dana želi imati obitelj i djecu, s tim da bi voljela i barem jedno dijete posvojiti. 

"Želju za usvajanjem imala sam i prije nego što sam počela volontirati s djecom. To je nešto što povezujem s pojmom sreće. Iako nikad ne znaš što te očekuje i svjesna sam da cijeli proces usvajanja može biti dug i složen, nadam se da ću jednog dana ostvariti tu želju. Ne razmišljam još kada bi to trebalo biti, već se trudim iskoristiti svaki dan i trenutak. Znam da će i obitelj i djeca doći jednog dana i da će i taj dio života biti super", zaključila je Dina.