Tko sam? Što sam? Onaj sam koji se već predugo vremena miri s činjenicom da je djelomično nepoznavanje sebe najnormalnija stvar. Ali, koje dijelove sebe je u redu ne poznavati? I koliki dio sebe? I jesu li ti 'nepoznati' dijelovi nas samih zapravo oni dijelovi s kojima se samo nemamo hrabrosti suočiti? 

Zrelost (velikim dijelom i ona dobna) išla je u prilog u razrješavanju ovakvih i njima sličnih nedoumica.
Suvremena dinamika života nerijetko nam ne ostavlja dovoljno vremena za promišljanja o vlastitim postupcima, greškama koje činimo putem (a koje su neminovne i potrebne!) pa ne postoji prostor u kojem se njima možemo posvetiti i iz njih izvući najbolje. Jer greške doista mogu biti čarobne! No u nedostatku vremena da se njima bavimo, one nerijetko ostaju samo malene strelice zapiknute u površinu naše kože, koje nas, dok ih još nema previše, tek neznatno smetaju kako bi nas podsjetile na vlastite neuspjehe. No kada se takvih strelica nakupi toliko da nas ometaju u svakodnevnom funkcioniranju, tada postajemo pravi kandidati za doticanje svog osobnog 'dna'.

Moje osobno dno

A to dno je za svakog drugačije. Ovdje ne mislim na objektivna 'dna' poput kakvih nezaobilaznih katastrofa, već na naša osobna i samo sebi svojstvena 'dna'. Različita za svakog od nas.

Moje se doticanje dna na primjer izvana očitovalo kao na papiru iscrtan osmijeh s niskom zubi (na žalost ne i biserno bijelih), kao oči širom otvorene, ali bez sjaja, a osjećaj je to kao da sam kakav vučić ostavljen od majke vučice u nepreglednoj bjelini snijega u divljini. Kako dnu i priliči, tamo je sve bez svjetla, bez zraka i bez nade. Ni matematika (logika) ovdje nije pomagala, jer na dnu dva i dva više nisu četiri, ljubav više nije dovoljna, jer se ugasila... u meni. 

Da li mi se dogodila ona toliko ozloglašena depresija? Možda. Vrlo vjerojatno. Nisam doktor i nisam otišla po dijagnozu, ali silovito zabijanje pozitivnih misli čekićem u glavu nije davalo rezultate, promatranje vlastitog osmijeha u ogledalu još i manje, ali postavljanje pitanja samoj sebi poput: "Što mi je? Zašto sam ovdje gdje jesam kada tu ne želim biti? Kako sam ja zapravo?", davalo je puno bolje rezultate.

Suočavajući se kroz život upravo sa životom, često sam situacije koje nisam znala razriješiti pokušavala riješiti na način da u toj nezavidnoj situaciji zamislim nekoga meni bezgranično dragog (na primjer svoju djecu, naravno, nikako sebe!), kako bih ispravno postupila prema sebi. Zvuči pomalo smiješno, zar ne? No ta taktika i nije davala tako loše rezultate za neka brzinska rješenja, no dugoročno i dubinski nije me usrećivala. Danas si pitanje postavljam drugačije: "Želim biti dobro! Kako ću postupiti?". Jer danas se trudim biti najvažnija upravo samoj sebi.

Majčinsko davanje, davanje i davanje

Imati djecu u zrelijim godinama (dakle iza 30-te), smatrala sam upravo odgovarajućim za svoj 'slučaj', jer dugo sam se u svojoj koži osjećala kao dijete, pritom ne misleći na one vrijedne osobine djeteta u odraslom čovjeku, već kao pomalo razmaženo dijete koje svoj dio kruha želi samo za sebe čak i u situacijama kada bi dijeljenjem usrećilo drugoga, ali i sebe. S takvim djetetom u sebi, moje me novorođeno dijete na početku zateklo nespremnom. Dajem, dajem i dajem mu... ali dokle i koliko treba davati, a da to bude blagodat za oboje? Odgovora niotkud, a najmanje iz mene same. Puno sam puta tako izdahnula s olakšanjem u mislima što su mi djeca došla malo kasnije, jer kako bih se snašla da sam ih rodila dok sam bila još 'veće' dijete?! Trnovit je to put, učiti o sebi i nadograđivati se istovremeno ne shvaćajući samoga sebe. Truditi se, a ne znati kuda želiš ići. Danas znam da je u svemu tome nedostajalo zdravog samopouzdanja, ljubavi i opraštanja sebi.

Vraćam se sada na ono svoje dotaknuto 'dno'. Ono 'dno' na koje kada jednom stigneš, ne znaš više ni kuda ni kako dalje. Dno koje šarenilo trodimenzionalnog svijeta pretvara u dvodimenzionalnu sliku u razlivenim tuš nijansama sive. Kada dođete do te točke, u kojoj se više ne stignete zapitati što vam je jer vam tijelo, prije nego ste se bilo što stigli zapitati, već samo 'izbacuje' neodgovarajuću reakciju, onda je vrijeme da duboko udahnete, i polako izdahnete. I tako još jednom. I još jednom. I tako sve dotle dok ne uspijete izreći: Loše sam zbog 1., 2., 3., ... možda i 1000 razloga! Loše sam jer znam što želim, ali ne radim na tome da to i ostvarim, jer znam što mi znači sreća, ali je nisam u stanju prepoznati...

Mudrost za moje kćeri

Putujući tako prema svome dnu, često sam si nervozno znala postavljati pitanja zašto sam baš ja ta koja mora ići prema 'dole'?. Zašto baš ja koja imam djecu (tješila sam se ulogom žrtve) koju moram naučiti kako glavu držati iznad površine vode i onda kada život nije bajka? Činjenica da su pozitivne misli presušile u mojoj glavi i u mome tijelu, još me više počela plašiti upravo zbog postojanja moje djece! A onda sam shvatila da se to 'dno' moralo dogoditi - baš meni. Kako baš sve što mi se neprijatno u životu događalo mogu iskoristiti kao prednost i mudrost, to više uz postojanje svoje djece. Zašto? Upravo kako bih ih podučila 'plivanju' iznad površine vode kada stvari ne budu išle onako kako ih one budu zamišljale, kako bih danas, sutra kod svoje djece znala prepoznati njihovo 'dno' ako prema njemu krenu, i upravo im svojim iskustvom mogla pokušati pomoći. 

Danas znam da svojoj djeci poprilično pouzdano mogu reći da 'dno' nije uvijek zlo. Da je put prema 'dnu' težak i bolan, ali najčešće i vrlo dobra škola koja nam na najjasniji mogući način pokazuje što treba mijenjati kako bi pronašli put prema većoj sreći. 

A sreće ima napretek. Sreća je život. Ovakav i onakav. Sreća je ostati miran kada su drugi oko tebe nemirni. Sreća je moći uživati u tuđoj sreći. Sreća je osjećati. Sreća je pisati i odjednom izgubiti smisao, ideju što si htio napisati (kao ja sada). Sreća je moći i smjeti pogriješiti i imati želju da se greška ispravi. Sreća je, naposlijetku – imati priliku dotaknuti dno! Jer upravo na dnu je najčešće zapisan put do sreće. I nisam mislila da ću to ikada moći pomisliti, a kamo li izreći ili napisati, ali osjećam se povlaštenom što sam dotakla svoje dno. Dno je za mene bio put prema gore – put prema vlastitoj sreći.

Stizanje na dno je poput putovanja strelice prema površini u koju će se ili zabiti ili će se od nje odbiti. Ako se zabije u materiju tvrdu, ali poroznu poput jezgre drveta, strelica će u njoj ostati, ali ako joj se odupremo na način da je od sebe odbijemo svojom otvorenošću, ali i fleksibilnošću, tada se sve preokreće, mijenja svoj smjer (smjer naših misli i našeg djelovanja), i zapućuje se u smjeru suprotnom od dna - prema gore (prema sreći).

I zato, za početak, imenujmo stvari koje nam se događaju punim imenom (i prezimenom), dajmo im na važnosti, a tada osvijestimo svu ljubav koju gajimo prema sebi kako bi se s njima suočili - na najljubavniji mogući način prema samima sebi. Jer upravo je ta 'ljubav prema sebi' (otvorena i fleksibilna), materija koja našim mislima i našem djelovanju mijenja smjer ne dopuštajući strelici da ostane zabijena u nas, već joj dopušta jedino da nas dotakne i potakne - na bolji život.

Putujemo prema gore zajedno – crtajući si i pišući,
mama MaTiTe