Skoro svaki dan sin nosi majicu s morskim motivima. Baš danas je na neku bijelu laganu s dugim rukavima obukao zelenu kratku majicu. Uz to je obje majice obukao naopačke.

"Jesi siguran da želiš ovako ostati obučen?", pitam ga razmišljajući o novinarima koji će doći u galeriju radi intervjua o izložbi koju organiziramo na Novom Zelandu.

"Da", odgovorio je kratko i jasno.

"Ali danas će doći novinari…", nesigurno sam pokušavao potaknuti ga na promjenu današnjeg izbora odjeće, što inače ne radim, "možda bi bilo bolje da obučeš nešto što više vuče na more?"

"Meni je ovako dobro!"

"Znaš da ti je majica naopačke?"

"Znam."

I to je bilo to. Osjetio sam kako nema smisla dalje razgovarati, ali sam imao potrebu promisliti o svemu.

Dakle, sutra počinje izložba koju smo nazvali 'Dječak koji voli brodove', i iako još nije postavljena, više-manje smo sve osmislili. Izložit ćemo preko 50-ak crteža brodova koje je sin napravio i uz njih ponuditi par igara i jedan veliki brod od kartona za igru.

Danas zbog izložbe dolaze novinari kako bi o tome napravili reportažu za najpoznatije lokalne novine. I bilo bi zgodno da mali umjetnik bude prigodnije obučen. Pitao sam se hoće li uopće imati staru kapetansku kapu koju svakodnevno nosi.

Što mogu napraviti da najbolje doprinesem trenutnoj situaciji? - pitao sam se kao i uvijek. I polako u tišini dobio odgovor - ništa, sve je u redu.

Iluzija ili autentičnost?

Prisjetio sam se odlaska na snimanje za neku TV emisiju. Pudrali su me i predlagali frizuru kako bih bolje izgledao na malim ekranima. Puder sam prihvatio da odbljeskom od lica ne zaslijepim kojeg gledatelja, ali frizuru sam odbio. Cijela ideja uljepšavanja mi se činila neispravna. Kao dodatno potpirivanje iluzije i ulaganje energije u nešto što ne postoji. Ja sam kakav jesam, zašto se prezentirati u boljem izdanju? Takvim činom potičem druge da se i oni sami žele prikazati boljim. Sudjelovanjem u maloj laži potpomažem stvaranje veće.

Jedna od stvari koje želim sinu jest autentičnost. Da bude dosljedan sebi i da radi stvari koje proizlaze iz njega, a ne da bi zadovoljio okolinu i dobio aplauz promatrača. Svijet se nalazi ovdje gdje jest upravo zbog tog pljeska. Umjesto ostvarenja sebe potaknuti smo na dobivanje potvrde okoline. Jedine nijanse koje postoje nalaze se u razlici kojoj okolini smo dali moć i čije pohvale želimo čuti.

Ako nastavim nagovarati sina da obuće prirodniju majicu za izložbu, sigurno bih u tome uspio. Ali kakav bi to bio uspjeh? Uspjeh u mojem zadovoljavanju okoline. Ja bih dobio osjećaj većeg pljeska od čitatelja i tako ih možda ponukao na dolazak na izložbu. Normalno da želim što više ljudi na izložbi, ali zar se isplati radi toga sinu uništavati autentičnost?

Novinari su došli i sve je ispalo odlično. U razgovoru s njima meni samome neke stvari su postale jasnije. Cilj naše izložbe je poticanje samokreacije. Moj sin voli brodove i to je njegova priča. Ne znam hoće li ih i sutra voljeti, ali trenutno uživa u njima i cijeloj priči koju smo oko toga napravili. Ideja je kako izložba predstavlja naše druženje i potiče individualnost i autentičnost. S nagovorom za promjenu majice ne bi se desio smak svijeta, ali bih malo narušio autentičnost.

Za kraj me preplavilo sjećanje na hvalospjev ljubavi: Kada bih sve imao, a ljubavi ne bih imao, ništa ne bih imao.

Toliki to znaju ponoviti, ali rijetki žive.