Ljeta mog djetinjstva bila su obojena bojama dalmatinske palete s "more-sunce-plaža" stereotipima čije nijanse dobro poznaju svi oni koji odrastaju na obali ili imaju djeda i baku u južnim krajevima. Dok je mama radila i imala ljeti koji slobodan tjedan, brat i ja smo bili povjereni na čuvanje babi i didu u Drašnicama - malom ribarskom mjestu na makarskoj rivijeri.

I ove godine školski praznici evo već su počeli, datumi godišnjih odmora već su odlučeni, uskoro će i u vrtićima raditi samo ljetna dežurstva i, iako se čini da se priča iz godine u godinu ponavlja već desetljećima, neke promjene, i to korjenite događaju se iz generacije u generaciju.

Primjerice, nekada davno u 80-tima kad sam bila u dobi mog sina, bilo je najnormalnije da bake (i samo bake) čuvaju djecu, kako prije polaska u vrtić, tako i u ljetnim mjesecima. Baka, ili baba – kako mi tu kažemo, jutrom je kupovala polumjesec kifle, mazala ih marmeladom od šipka, čekala nas s juhom i manistrom (tjestenina) za ručak, tjerala nas u krevet kad od umora navečer više nismo mogli stati na nogama i podnosila petkom mami izvještaj što smo jeli, koliko smo je (ne)slušali, koliko nas je puta morala zvati na ručak, a nama kao da je more ušlo u uši... Penzija se zaradila u partizanskim postrojbama i sezonskim radom u novosadskom odmaralištu pa se bakica nakon šezdesete mogla posvetiti nama, didu, kokošinjcu, povrtnjaku i praćenju ćakula po selu, iako se i to u ljetnom periodu smanjilo jer je većina imala i pametnijeg posla.

Totalna promjena u odnosu baka i djedova s unučadi

E, pa baš u tom (ljetnom) čuvanju i baba-sittingu vidim jednu od tih važnijih generacijskih promjena u odnosima nekad i sad. Moja mama, dakle Markova baka, je pak u skroz drugom filmu. Ta žena ne da ne razmišlja o mirovini, hranjenju kokica i cjelodnevnom discipliniranju razmažene unučadi, nego se ustaje puno prije sunca, trči minimalno 4 kilometra, zatim radi tibetance/ meditaciju/jogu, pije prirodne limunade s propolisom i ehinacejom, odradi vježbe za oči s rupičastim naočalima, nastavlja dan u uredu, na sudu, s klijentima, te se popodne nakon svega toga iz razonode druži sa svojim (za sada) jedinim unukom, skače s njim po trampolinu, baca ga s ramena u moru i može pojesti više sladoleda čak i od malog.

A najveća sreća njima dvoje, koja je meni btw prilično nerazumljiva, beskrajna je vožnja turističkim vlakićima po svim mjestima naše rivijere. Tu je i fitness, zajednički odlasci na bazen zimi i barem jedno putovanje godišnje u kombinaciji sin-mama-baka. Ok, olakotna ili otegotna okolnost je ta da je baka odvjetnica, živi sama, kuha samo za jedno, jede kad hoće, što hoće i koliko hoće i nema kućnih obveza.

Ali eto u samo jednoj jedinoj generaciji i to, koliko vidim u mnogim obiteljima, došli smo do totalne promjene odnosa baka/djed/unučad – i znate što: neka smo!

Ultramoderna baka

Za razliku od mojih ljeta u njegovim godinama, moj sin cijelo ljeto ide u dežurni vrtić, vikendima ludujemo, ali preko tjedna se uredno ustaje ranije, odrađuje se radni / vrtićki dan i svaku večer se ide spavati na vrijeme jer nas ujutro čeka raspored.

Da, uz ovakav ludi ritam i "ultra modernu" baku, možda je malo teže organizirati ljetno ili predvrtićko čuvanje, svakodnevne kuhane obroke i stalni nadzor nad nasljednikom, ali to je ionako obveza nas – njegovih roditelja, a ne roditelja djetetovih roditelja. Možda moja generacija, danas 30-godišnjaka, sjećajući se kako su nas čuvale bakice koje su bile zamotane u vunene šalove i dežurale za štednjakom pripremajući nam obrok za obrokom, malo previše očekuju od svojih majki koje su danas aktivne, još pune volje za životom, sa svojim poslom, hobijima, prijateljima, kojima život ne treba stati jer su postale "babe".

Dajte im malo da dišu, zaslužile su to, već samim time što su nas dovele do ovih godina kad možemo sami skrbiti o sebi i malim bićima koje smo stvorili. Na kraju krajeva, gledajući strogo sebično, dok god su bake zadovoljnije same sa sobom i svojim svakodnevnim ritmom, manje će ovisiti o nama i možemo više uživati u zajedničkim druženjima, da budu gušt svima, a ne obveza jer nemamo drugog izbora.

Prošlo je vrijeme žrtvovanja za obitelj

Vjerujem da je djeci posebno u početnoj životnoj dobi iznimno važno dati toplinu, nježnost, domaće obroke i da bake, kao ona moja s početka priče, u svemu tome imaju svoj velik doprinos, ali isto tako mi je drago (ako ne i draže!) da moj sin ima super-baku koja skrbi o sebi, svom zdravlju, svojoj prehrani, vitalnosti, koja čita duhovnu literaturu i ima široke poglede, koja je k tome još i radno aktivna i vodi unuka u fitness centar gdje vježbaju pjevajući pjesmice na engleski.

Prošlo je vrijeme nužnog "žrtvovanja" za obitelj, posebno za mlađe generacije, a koliko čujem, posebno u mom poslu, većina baka starog kova se prije ili kasnije počinje osjećati žrtvovano ili iskorišteno od strane mlađih jer je ostavila dio svog života da se posveti djeci/ unučadi i njihovim potrebama. Ako ne vjerujete, pitajte ih. Jer ono što samosvjesna i aktivna baka može dati novoj generaciji je nezamjenjivo: osjećaj samopouzdanja, dostojanstvenog starenja, aktivnog življenja i što je najvažnije - voljenja samog sebe. A to je baš ono gdje sve počinje i završava jer će djeca s tom naučenom porukom naučiti voljeti i druge, i to bez žrtvovanja sebe.