Prilikom posjete singapurskom akvariju, od svih divota i čuda što sam vidjela, posebno mi zapela za oko jedna vrsta riba o kojoj se prikazivao edukativni film u interaktivnoj dvorani. Riba ništa posebno, siva, velika, nekako i ružna, ali kod nje je bilo specifično to što svoje malene netom nakon što se izlegu iz jaja čuva na način da ih primi u svoja usta kad prirodnim instinktom osjeti da su u bilo kakvoj opasnosti.

Pliva tako neko vrijeme s njima u ustima dok opasnost ne prođe i kad je sve opet na svom mjestu, ribice isplivaju i život ide dalje. I tako to ide sve dok su dječica dovoljno malena da ih više stane u usta. Oni uporniji se guraju mami i kada narastu nešto veći.  
Naravno, prva pomisao mi je bila: "Ajme, da je meni ovako...". Kako bi bilo praktično da mog malog divljaka mogu zaštititi uvijek kad mu nešto predstavlja neugodu, strah ili nepoznato zastrašujuće iskustvo. Ajmo mali, ulazi u usta, penji mi se na leđa, skoči mi u krilo ili na ramena dok ne dođemo na sigurno i sve pet. 

Nesposobni za samostalni život

Ali ribice rastu, sve manje i manje ih stane u mamina usta kada se približi nešto veće od njih samih  pa i mama-riba pomalo počinje stiskati zube i tjerati ih od sebe kada vidi da su se previše navikli na njen zaštitni bunker. I mislim da je mama-riba tu potpuno u pravu. Dobili ste dar života, upute za upotrebu, početni jamstveni rok od par dana u ribljem, a 20-tak godina u ljudskom slučaju, pa sad izvolite plivajte sami. 

Zamislimo samo šta bi se dogodilo s onima koji se u guraju mami u usta i onda kad skoro dosežu njenu veličinu. U početnom razdoblju bi i dalje bili fino zaštićeni od nedaća, boli, neugode i opasnosti, ali i od učenja toliko novih stvari, gledanja svijeta drugim očima i od stvaranja tako dobre i važne navike da se brinu sami za sebe. Gledajući još dalje, vjerojatno bi razvalili i mamu-ribu i sebe i ostali sasvim nesposobni za samostalan život. Ako bi uopće preživjeli prvo suočavanje s ribarskom mrežom ili velikim valovima. O izgradnji samopouzdanja i snalažljivosti da i ne govorimo.

Nisam uplašeni roditelj

Da, bilo bi to jako praktično u početku, ali ako bi se punoglavac navikao na zaštitu i nakon proteka jamstvenog roka, čini mi se da mu dugoročno baš i ne bih napravila neku uslugu. 

Osobno nisam baš uplašen roditelj, koja strepi nad svakim korakom svog nasljednika, iako bi ponekad bilo bolje da jesam. Tome u prilog govori i činjenica da je princ u niti šest godina imao lom lijeve noge i ruke, s dvije godine je jahao konja, s tri je otišao sam prvi put u dućan u zgradi do naše kupiti kruh, samostalno pliva u dubinu, skače po krevetima, vozi bicikl bez pomoćnih, penje se po suhozidima, vere se na masline...

Sve ono što u dječje radosti ide. Netko pametniji od mene je jednom lijepo to napisao: "Puno više i dugotrajnije boli slomljeno samopouzdanje nego slomljena kost". To je otprilike i moja mantra svaki put kada udahnem da se izderem: "Marko, ne!!! Silazi se s toga iste sekunde!" - što god već bilo u pitanju: tobogan, zid, stablo, luster, ograda, spomenik palom borcu ili nadgrobna ploča prilikom posjete groblju za Sve svete. I nekako se uspijem zaustavit, pa ga sve češće čak i pohvalim kako se spretno popeo ili spustio s nečega (ne primjenjuje se za pentranje po groblju).

Takav pristup ima i neke nedostatke, jer smo na flastere, regenska snimanja i gipsanje potrošili toliko da smo mogli otići na sedmodnevno krstarenje. Čim mi se teta u vrtiću kad dođem po Marka približi s izrazom lica "Mama, imam vam nešto reći", meni je već sasvim jasno da je pretjerano-samopouzdani mladi gospodin napravio neku glupost većih razmjera i da slijedi barem pet dana zabrane pc igrica.

Promatrač, a ne kolovođa života

Nije mi svejedno ni kad biciklom juri ispred mene toliko daleko da ga skoro i ne vidim gdje je i niti se ne okreće da se zapita jesam li iza njega, ili kada se zaputi plivat "do bove" i s plaže mu vidim samo onu malu crnu glavu kako se miče lijevo-desno na površini mora. S druge strane, smatram korisnim pustiti ga, dok njegova sigurnosti nije u pitanju, da ispituje svoje granice, da padne, da se udari, da ga zaboli slezena i da dobije upalu mišića, da ga netko uvrijedi, a ja se ne upetljam u razgovor, da ponekad i pogrešno procjeni koliko može od sebe očekivati, da se tu i tamo ponašam kao promatrač, a ne kolovođa njegovog života.

Baš iz tih svojih pogrešaka, napora i neugoda će najviše naučiti. Prije svega naučit će da neće netko raditi u životu stvari umjesto njega, da se neće dočekati na pamuk kada se zaleti i padne, da će boljet ako ne pazi kuda hoda, da će mu vrtićki ruksak postajati svaki dan sve lakši ako se nauči sam ga nositi na leđima i da će mu se leđa tako lakše pripremit za još teži školski ruksak koji ga uskoro čeka. 

Možda govorim gluposti, ali taj filmić o ribi koja nosi svoje punoglavce u ustima me natjerao da razmišljam još dalje u tom smjeru, da mom princu dam maksimum ljubavi, pažnje i razumijevanja, ali da i stisnem zube kada vidim da bi on češće u bunker nego što bi trebao za svoju dob, iako bi bilo puno lakše pustiti ga unutra i ne voditi dalje brigu. Neke stvari mora osjetiti na svojoj koži i koliko god ga ja pripremala na životne lekcije, prije ili kasnije morat će ih proći sam.

E, da ne zaboravim, najvažnije za kraj: završna poruka autora filma s početka priče je da ti što zadnji ostaju u ustima najčešće ne prežive ni dan nakon napuštanja gnijezda, u ovom slučaju usta.
I Šegrt Hlapić dobro kaže, čuvajte nas, pazite nas, ali dodala bih, i naučite kada nas treba pustiti da padnemo i sami se dignemo.