Za tri dana sasvim iznenadno putujemo u Singapur. Da, baš u onaj Singapur udaljen oko 14 sati non-stop leta. Očuh poslovno, mama i majmunčić se ušlepali turistički. Prvi veeeliki let, prvo cjelonoćno spavanje u avionu, prvi prijelaz s 5 na 35 C usred zime, prvo gledanje crtića na maloj televiziji na sjedalu ispred s vlastitim daljinskim upravljačem i prvi put za još puno toga. Ali o pustolovinama i (ne)zgodama u višemilijunskom gradu s mojim kraljevićem ćemo sljedeći put. Za početak, čim se sjetim aviona, jednu anegdotu ću pamtit svaki put kad čujem "Poštovani putnici, molim sjednite na svoja mjesta i zavežite vaše sigurnosne pojaseve...".

'Mama, meni se kaki!'

Bilo je to iste godine kad smo skinuli pelene, krenuli u vrtić i počeli otkrivati svijet širom otvorenih očiju. I krenemo mi tako za London. Prva postaja, aerodrom Split, ranojutarnji (zvan pekarski) let prema Zagrebu prije svitanja. Nakon 29 vožnji liftom od etaže nula do dvojke da skratimo vrijeme nestrpljivom trogodišnjaku, napokon smo se ukrcali i zauzeli naša sjedala. Malo je reći da smo "stršili" iz cijele slike pune aktovki, iphona sa slušalicama (tada avangarda za nas smrtnike), kravata, još vrućih Jutarnjih listova i Slobodnih Dalmacija, isfeniranih frizura i razgovora o poslovnim udjelima i konzalting uslugama. Vrhunac našeg ne-uklapanja u tu sliku, uz Markov outfit na Buzz-a Svemirskog časnika, moj u roza majici na Mummy Pig, i bake u majici s egipatskim hijeroglifima u svim duginim bojama, bila je famozna Markova izjava koja uvijek dođe u naj, ali baš uvijek u najzgodnijem trenutku: "Mama, meni se kaki! I ne mogu zadržat", uz stiskanje šakice na stražnjem dijelu hlača i pogled prema meni sa razrogačenim crnim okicama. Da stvar bude zanimljivija, sve se to odigralo baš kad je kapetan objavio "Cabin crew, prepare for take off", kad su bile objašnjene sve sigurnosne procedure (koje ionako nitko ne sluša i ne gleda, i kao da bi ih se itko sjetio da stvarno bude hitno, meni ostane u glavi samo ona: and whatever you do, please do not panic!), kada se već povukla zavjesa između nas smrtnika u economy klasi i polu-bogova u business-u. 

Hitan slučaj u vrijeme polijetanja

I što sad?! Dvije opcije: Marko, čekaj i trpi dok se ne ugasi znak obveznog vezanja, a pilot nam svima, kao da to sami ne vidimo, svečano objavi da smo uzletjeli. Ili izazvat bijes kabinskog osoblja i sagnut ispod visine sjedala krenuti prema najbližem wc-u na

vlastitu odgovornost, uz prijetnju stjuardesa da će nas prisilnim sredstvima vratit na naša sjedala ako se dragovoljno ne pokorimo njihovoj zamolbi. Hm... Ne želeći izazivat sudbinu sa stjuardesama - ko zna kako je jadnim ženama, digle su se u 4 ujutro da naše razmažene guze prebace do Zagreba, a karate sam trenirala prije dobrih 25 godina, odlučismo se za ovu prvu opciju. Skrećemo pažnju sa fizioloških potreba Pikovit bombonima i odbrojavanjem sekundi kada će se "seat-belt sign" napokon ugasiti.... Pa amo još jednom na hrvatski, amo sad na engleski. Ajme, nikad kraja tome brojanju. "Mama, kad će više? Pitaj tetu može li sada? Neće nas nitko vidit." I evo ga, ugasio se znak, a nas dvoje trk prema repu aviona, skoro leteći preko frizura slijepljenih lakovima, ćelavih starijih poslovnjaka, nauljenih kosa mladih poslovnjaka koji će uskoro postat kao i prije navedeni od mobitelskih zračenja, stresnih sastanaka i poslovnih večera koje su sve prije nego poslovne. 

Ljubazna stjuardesa pokušala je spriječiti žuran pohod na zahod

Ali ljubazna stjuardesa baš u tom trenu krene prema nama iz smjera wc-a, sa širokim osmijehom istreniranim za 6 ujutro, ruku punih dječjih putnih potrepština: drvene bojice, bojanka, puzzle i 1 (brojkom i slovom jedan) paprenjak, ali molim lijepo, izvorni hrvatski proizvod, sa onim malim kockicama u donjem desnom (a nego kojem) kutu. E, to joj nije trebalo. Pa di ćeš nas sada zabavljat promotivnim sadržajima, kad vidiš da smo u trku prema onome mjestu koje ne može čekat? Kurtoazno zastanem sekundu s njom, a Marko na glas "Ali ja moran kakit, reka san ti već sto puta!!!" i trk između nas dvije prema prijeko

potrebnom wc-u. U zadnji tren se ugurao između lijepo uređene gospođe kojoj su očito prisjele dvije kave iz kafe-aparata i mladog gospodina biznismena koji je zabavljen promatrao tu situaciju, vjerojatno se u sebi rugajući i meni, i Marku i uopće ideji da dijete vodim u avion ujutro u 6.25 h. Pa zna se gdje je mjesto djeci i materi u tu uru. Ili uopće u bilo koju uru. Ali u tom trenu, nijedno od njih dvoje nije se usudilo proturječit odrješitom 3-godišnjaku u žurnom pohodu na zahod. Barem smo u ranu zoru nasmijali cijeli avion, Marko je našao spas u wc-u u kojem se ni on sam sa svojih 1,20 cm ne može okrenuti, a da ne govorimo da se ni ja nisam mogla uvući unutra zajedno s njim za prijeko potrebnu asistenciju. Pa ovim putem molim Croatiju Airlines da ubuduće kod treninga za stjuardese uključe i protokol za gore opisanu situaciju. Ma što ti je pad zračnog tlaka u odnosu na hitan slučaj 3-godišnjaka u vrijeme polijetanja?!

Na izlasku iz aviona u Zagrebu su nam se naši suputnici, potpuni neznanci ljubazno smiješili. Vjerojatno svatko od njih, ili bilo tko s dječicom, ima svoje priče koje često završavaju riječima "...a da mi je bilo propasti u zemlju...." Nadam se da naš sljedeći tekst po povratku iz Singapura neće imati takav zaključak.