Kad smo, ono, učili da kreće pubertet ili ono što se naziva predpubertetom? Je l možda sa 7,5 godina? Neće ovo biti kolumna o pubertetu već su me odgovori moje kćeri podsjetili su me upravo na mene u toj pubertetskoj dobi.

Naime, moja najdraža me prije nekoliko dana prozvala 'Mogla si malo bolje paziti' kad sam konstatirala da sam zaboravila kupaće gaće. Pri tome ona nije morala paziti ni na što. I to nije bio ton pun suosjećanja i žaljenja što sam zaboravila, već prijekor. Pec po prstima. 

Prije toga sam ju gledala kako se u vrtu igra s kantom vode. Šutjela sam i mislila kako je spretna, velika djevojčica. Digla je pogled i pitala: "Kaj, nisi nikada vidjela da netko zalijeva cvijeće?"

Ostala sam zapanjena. Prvo, nisam bila spremna na takve odgovore, drugo, NISAM IH NI TRAŽILA, treće, ja tako ne odgajam svoje dijete.

Djeca brzo prelaze preko stvari

Prvo mi je trebalo da se saberem, kao nakon poštenog krošea. A onda je krenula erupcija iz mene. Ja te odgajam, ja te hvalim, ja te blablablabla… Mislim da je ona čula sam ovo s blablabla. Jer je nastavila zalijevati vrt. Makar ju je baka molila da ne radi blato. Kad je završila sjela je, popila vode, zagrlila baku i pitala kad će ići na kupanje. 

Kao Da Ništa Nije Bilo.

U njenoj glavi vjerojatno i nije. A ja sam u sebi i dalje brojala i prigovarala. Valjda zato na onim slikama koje kruže po društvenim mrežama odrasli imaju mala srca, a djeca velika. Jer djeca brzo prelaze preko stvari. A mi odrasli analiziramo, sagledavamo, kalkuliramo.

Nakon igre i kupanja došla mi je i rekla: 'Oprosti što sam ti ono rekla, ne znam zašto sam to napravila.' Zagrlila me i otišla večerati. I svijet je, zapravo, bio na mjestu.

Naša djeca - naši učitelji

Sjajni su učitelji ta naša djeca. Uistinu, ako ih gledamo kao sebi ravne po inteligenciji (jer to jesu, po emocionalnoj su i inteligentniji) imamo fantastičnu priliku naučiti kako opet postati super i pojednostaviti si odnose s onima koji su nam važni. Ma sve odnose.

Naravno, samo se toga treba sjetiti kad su nam živci na minimumu. Nije to lako, bar iz mog iskustva. Ali sretna sam kad ipak uspijem.

Jer, kad se sjetim da mi je, kad smo prolazile pored rodilišta u Petrovoj, rekla: 'Mama, ovo je rodnica u kojoj si se ti rodila.' ili kad je na kutiji s keksima slovkala B O U R B O N pa sam pitala što piše a ona je rekla – KEKSIĆI, savršeno mi je jasno da je moje dijete – samo dijete. 

Njezine izjave, makar i ove pec po prstima nisu rečene s namjerom da me uvrijede već ih je ona, naprosto, tad mislila. Isto kao i onaj Oprosti četiri sata kasnije.

Biti roditelj. Zahtjevno. Prekrasno. Najljepše na svijetu.