Znate kako mame uvijek govore svojoj djeci kad odrastu: "Ti si bila dobro dijete", "S tobom nikad problema" i slično. Moja je mama isto tako govorila. Koliko smo se doticale teme mene kao male bebe i malog djeteta, govorila je da sam uvijek bila dobro dijete i da sa mnom nikad nije bilo problema. I dok odrastaš to ti je dovoljno, ne zanimaju te, niti ti, na kraju krajeva, padaju na pamet tisuće sitnica i pitanja. To dođe kasnije.

Što se tiče našeg odnosa kroz život, bila je stroga u nekim stvarima, kao što su bile ocjene i uvijek je govorila: "Drži ocjene i sve može", i tako je i bilo. Ja sam bila odlikašica i nikad mi se nisu branili izlasci, kao recimo nekim mojim prijateljicama. Mogla sam joj se povjeriti u vezi svega. To sam uvijek cijenila kod nje i rekla sam da takva mama i ja hoću biti.

Završila sam školu, prošli su svi tinejdžerski problemi i došlo je ozbiljnije razdoblje mog života, gdje se susrećem i s ozbiljnijim pitanjima u životu.

I onda se ona razboljela. Moja je mama borac kakvih je malo, nastavila je živjeti, a znam da joj je bilo teško.

Zajedničko planiranje vjenčanja

No, ispred nas je bio jedan važan dan u mom životu – moje vjenčanje. Planirale smo ga zajedno, veselile mu se, znajući, ali nikada, baš nikada ne spominjući pitanje hoće li ga doživjeti. To nije bila opcija. Došao je i taj dan i doživjele i proživjele smo ga zajedno i bile smo sretne, još sretnije baš zbog te činjenice koja nam je visjela nad glavom.

Moj novopečeni suprug i ja smo odlučili da nećemo odmah imati djecu jer smo željeli prvo malo putovati i uživati jedno u drugom.

I onda je moja mama umrla. Šest mjeseci nakon, do tada, najvažnijeg dana mog života, kada smo se zajedno veselile i držale za ruke, moje mame više nema i u meni je toliko ogromna praznina koju ne mogu opisati riječima.

Nakon svih dobrih i lijepih, a i tih ružnih trenutaka, odlučili smo da je vrijeme da povećamo našu obitelj. Svatko je u obitelji tugovao za sebe, nikako se nismo mogli povezati, i zato smo bili još sretniji kada smo za nedjeljnim ručkom mogli napokon, bar na trenutak, izmamiti osmijeh na lica svih u mojoj obitelji i obznaniti da sam trudna.

Pitanja bez odgovora

I počeš čitati razne portale, forume, članke, gdje pišu da ćeš uz svoju mamu najlakše saznati kako ćeš podnijeti trudnoću, porod i sve kasnije.

I da, tada dođu na red ona ozbiljnija pitanja koja ti nisu na kraj pameti prije.

• Mama, koliko je tebi bilo teško zatrudnjeti?
• Mama, je li ti  bilo mučno u trudnoći sa mnom i jesi li imala kakve druge tegobe?
• Mama, kakav ti je bio porod sa mnom, koliko je trajao, koliko je bio težak?
• Mama, kako to da me nisi dojila (rekla mi je da nisam prihvaćala dojku nikako) i bila uporna?
• Mama, kakva sam bila u prvim mjesecima? Jesam li spavala ili nisam? Jesam li imala grčeve? Jesam li bila zahtjevno dijete?

Tisuću pitanja na koja mi nema tko odgovoriti.

I nađeš se uslijed nečeg novog, s tisuću pitanja i nedoumica i jedino što želiš, dok se ti i novopečeni tata borite jer beba vrišti iz petnih žila, jest sklupčati se u neki kut i kao kad si imala pet godina reći: "Ja hoću svoju mamu!"

Kažu da ponekad ne znaš što imaš i koliko je vrijedno to što imaš dok to ne izgubiš.

Ja sam znala što imam i možete si ići tisuću puta na živce i posvađati se oko sitnica, ali danas, ja bih sve na svijetu dala da mogu svoju mamu pitati za savjet, da mogu reći: "Mama, hoćeš mi danas pričuvati E. da si otiđem nešto obaviti" ili jednostavno da ona može biti tu da se veseli mojem preslatkom malom klupku zajedno sa mnom.

Recite svojoj mami da ju volite

I kad vidim prijateljice koje viču kako ih je mama izludila u prvim tjednima i mjesecima nakon poroda sa svojim savjetima i "pametovanjima" jer ipak su one rodile pa valjda nešto znaju, ja se samo nasmijem, jer one će sutra svejedno moći nazvati svoju mamu i pitati ju pitanja koja ih more i zagrlit će se, i sretna sam zbog njih jer žive u blaženom neznanju koliko je teško kada izgubiš onu koja ti je podarila život.

I tužna sam u isto vrijeme jer ne mogu reći svojoj mami: "Sada znam što sve mama prolazi da bi podigla svoje dijete". Svaki mi dan nedostaje sve više, umjesto da mi bude lakše pomiriti se s tom činjenicom da nje više nema. Nedostaje mi sve više i koliko god da sam ispunjena srećom i veseljem kada mi se moja kćerkica nasmije, toliko mi zbog istog razloga svaki dan padne i suza.

Završavam ovu priču s porukom da svaki dan kažete svojoj mami da ju volite, da ju zagrlite kad god možete i s druge strane da pazite na sebe da biste mogli paziti na svoje klupko bez obzira koliko malo ili veliko bilo.