Uspjela sam. Stvarno sam uspjela reći doktoru: "Molim vas, nemojte mi reći spol djeteta". Još sam ga pitala vidi li on, a on je odgovorio potvrdno. Ali, rekla sam sama sebi da ja to mogu.

I stvarno, izašla sam iz ordinacije preponosna na sebe. Naravno da želim znati što je, ali želim i doživjeti onaj izraz: "Dobili ste..."

Sanjala sam porod neku noć. Nije bio tako težak kao prvi. Kad su mi dali zamotanu bebu, pitala sam što je, a oni otkrili pelenu i kad tamo - pišica. Baš me zanima hoće li tako i biti. Kažu da kad majka sanja, ne griješi. U prvoj sam trudnoći sanjala dječaka.

Adrian je sav u bebi. Svakodnevno ljubi trbuh. To mu je već postalo normalno da pozdravi i trbuščić kad odlazi u vrtić. Ispituje kada će doći beba pa tako usputno učimo i godišnja doba. Objašnjavam mu da će doći na jesen kad lišće počne padati. Vođen time, neki je dan vidio kako pada lišće s drveta i počeo skakati od sreće da dolazi beba.

I dalje gleda i pozdravlja svaku bebu u kolicima. Počeo je primjećivati djecu pored kolica kao bracu/seku. Tako, šetamo mi, a kad ono, pored jednih kolica nema nikog od braće/sestara. On u čudu upita gdje su.

Objašnjavala sam mu da nemaju sva djeca brata ili sestru i nabrojala sve prijatelje koji nemaju nikoga, a to su skoro svi prijatelji. "Ali Adrian, tko će zato imati bracu ili seku?",upitam. U taj tren, on me zagrli i kaže: "Hvala ti mama što ću imati bracu ili seku".

On je inače dijete koje se zahvaljuje na svemu. Tako se baki zahvalio što mu je kupila grah, dedi što mu je popravio krevet, tati što ga vodi u vrtić, uji što mu je kupio majicu, bratiću što mu je napravio sendvič...

Morala sam čak i plesati. "Pleši mama da beba pleše" - i što ću..moram plesat. Svakodnevno mu govorimo da dolazi braco ili seka, a ne naša beba. Objašnjavamo mu prematanje, kupanje, plakanje tijekom noći-već ima pjesmice koje će pjevati bebi da ne plače. Govorimo mu da bez njega nećemo moći i da je on jako bitan. Jedva čeka da primi bebu i da joj pjeva.
E, sad, hoće li tako i biti..Ne znam..Koliki će biti ispadi ljubomore, isto ne znam. Budemo vidjeli-kako bi Adrian rekao.

Bili smo na moru tjedan dana. Vrijeme nas apsolutno nije poslužilo pa smo šetali, razgledavali susjedne gradove. Baš su na moru počele žgaravice i grčevi u nogama. Odmah sam počela piti dodatan magnezij koji mi je pomogao i u prvoj trudnoći.

Počela sam se mazati kokosovim uljem na preporuku svog terapeuta za kralježnicu. Zovemo ga Doc. S obzirom na to da mi se trbuh počeo jako rastezati i pri tome svrbjeti i peći, njegov je savjet-kokosovo ulje. I ne bi čovjek vjerovao, u samo dva dana mazanja, prestala su zatezanja kože, grudi više nisu tako bolne, a ulje se upije nevjerojatnom brzinom u kožu.

Zahvaljujući mom Docu kralježnica je izvrsno. Apsolutno nema bolova. Inače, imam dosta velikih problema s bolnom kralježnicom i mislila sam da neću moći imati drugo dijete upravo zbog tih bolova. No, život mi je predodredio nešto drugo. Uveo je Doca u moj život.

Kako su simpatične reakcije ljudi, poznatih i nepoznatih na činjenicu da ne znamo spol. Moram reći, više ih je pozitivnih.

A onda krenu nagađanja što bi moglo biti. Teorije o poziciji trbuha, ritanja i ostalih simptoma koji bi navodno trebali dokazati spol.
I svi bi tek sada željeli znati što je. Samo čekam da padnu oklade.

Vrijeme leti. Prestajem raditi uskoro. Dugo sam i izdržala upravo zbog mogućih problema s kralježnicom.
A onda je preda mnom dugo toplo ljeto u Zagrebu. Znate li što je divno? Biti će nas četvero. Nas četvero Gašljevića. I koliko god da će ponekad biti teško, izdržat ćemo.

Prošli smo kroz fazu kad je dijete bolesno. Naime, Adrian je bolovao od atopijskog dermatitisa i zato znam da sve možemo izdržati.
Neka nam naš bebolinjo samo bude zdrav, a sve ostalo ćemo usputno rješavati. Nas četvero.