Eto, dočekala sam i taj dan. Idem na ultrazvuk i vjerojatno ću saznati spol. Ljudi mi često postavljaju pitanje "Što želim?". Sada bi tako stereotipno zvučalo samo da bude zdravo. Naravno da kao roditelj, čije je prvo dijete bilo bolesno, želim zdravo dijete. Imam li želje za spol djeteta? Imam. Ali to neka zasada ostane moja tajna.

Moram priznati da okolina po tom pitanju radi veći pritisak i 'baca' nagađanja, oklade i slično. Primjerice, moj brat (stariji od mene 11 godina, otac dvojice sinova) tvrdi da ne mogu imati curicu jer u obitelji su sami muški. Babi i dedo (moji roditelji) uvjereni su kako nosim curicu. Imamo mi i staru baku, Petrinjku, baku od tatića. Ona isto želi još praunučicu... Imala je dvije kćeri. Tatić mi je neodlučan po tom pitanju. Moram priznati da nikad nisam dobila konkretan odgovor od njega što misli i što želi.

I eto, krećem na ultrazvuk u bolnicu. Moj ginekolog nema UZV pa svaki puta moram do bolnice. Ali nije mi to problem, dapače, upoznata sam s bolnicom u kojoj ću roditi, što je uvijek lakše, nego doći u nepoznatu okolinu. Moja majka, od milja zvana Babi (tako ju je Adrian prozvao) ide sa mnom. U prvoj su se trudnoći svi izredali. Na prvom je ultrazvuku bio tatić, pa dedo, pa babi. S obzirom na to da nije bilo ultrazvuka u vrijeme kada je mama mene nosila, njima je to poseban doživljaj, isto kao i meni. Jest da je na 2D ultrazvuku ponekad teško razaznati što je ruka, a što glava, ali mi smo svi uvjereni da vidimo ono što želimo i to nam se čini najljepšom bebom na svijetu.

Moja bolnica ima novo krilo gdje su rađaone, ali je trudnička ambulanta ostala na starom mjestu. U dugačkom, starom hodniku, gdje se na stropu vide cijevi, vrata su u poluraspadnutom stanju, a trudnice leže na hodniku dok im mjere bebine otkucaje srca. Iako to zvuči kao nešto apsolutno neprimamljivo, ne mogu vam opisati koliko je zapravo puno topline u zraku. Sav taj prostor ima dušu i ne bih ga mijenjala za privatnu fensi-šmensi ordinaciju.

Osoblje je u bolnici nevjerojatno ljubazno, rekla bih od čistačice do voditelja rađaone. U to sam se uvjerila na prvom porodu. Simpatično je gledati oko sebe toliko veeelikih trbuha, a moj još malecki i šepuri se ponosno. Čekam svoj red, znam da neće biti dugo, a i majka je sa mnom pa razglabamo svakodnevne dogodovštine. Na licu joj vidim sreću i nadu da će vidjeti svoju prvu unučicu.

Doktor nas je prozvao, moram priznati nije mi srce udaralo luđački kao prvi puta. Nekako sam potpuno smirena ušla, kao da sam došla na kavu. I doktor uzima ultrazvuk i traži, traži, traži, traži. Sad me već malo počeo brinuti. Ništa ne priča, šutljiv tip. Ja strpljivo čekam, a moja majka tu pored mene stoji i gleda u ekran. Vidim da se trudi razaznati nešto, ali da joj apsolutno ništa nije jasno.

I eto nam ga. "Žao mi je - beba je stisnula nogice i ne mogu odrediti spol", kaže doktor. Sreća, koja me obuzela zbog te vijesti, nevjerojatna je. To je bilo nešto neopisivo. Osjećala sam se kao da nam je beba rekla - fućkajte se i razmišljate što sam, a ja ću vam se smijati. Od tog trena počela sam razmišljati želim li uopće saznati spol prije poroda? Počela me privlačiti ideja da babica primi bebu u ruke i kaže: "Imate..." Pitam se kakav je to osjećaj za majku? Mi, nazovimo se, moderne žene, ne poznajemo taj osjećaj. Tatić me od prvog dana moli za tu ideju pa sam zato i počela razmišljati.

Kad Adriana pitam što misli da mama nosi kaže "Ne znam, vidjet ćemo, možda je braco, a možda seka". Od prvog smo dana s njim vježbali da nam je svejedno i da nemamo želje za spolom, kako on ne bi bio razočaran ako je suprotno od njegovih želja. Iako mi se ponekad čini da i on malo priželjkuje curicu. Sljedeći je ultrazvuk za mjesec i pol. Tad ću već biti šest mjeseci u drugom stanju. Do tada ću razmisliti mogu li to izdržati. To bi bio najveći uspjeh moje strpljivosti u životu.