Dakle, četiri mjeseca. Kud prije? Divno je biti trudnica u proljeće. Puno šetanja i uživanja na zraku. Jest da su kiše i nestabilno vrijeme malo pokvarili taj ugođaj, ali ipak mi je ugodnije od zime. Pitam se kako je to biti trudnica velikog trbuha usred ljeta? To me čeka. Mislim da će mi izum moderne tehnologije - klima - olakšati navale vrućine i oteklina koje me zasigurno čekaju.

Moram priznati da u zadnjih nekoliko godina, točnije od kada se rodio Adrian, ne volim više ljeto. Iako sam ljetni tip, ove nesnosne vrućine na zagrebačkom asfaltu više mi ne predstavljaju nikakvu sreću. Tijekom dana zagrijava sunce i ugrijava asfalt, a navečer kad napokon malo popusti, eto ti isparavanja asfalta. Čovjek bi rekao da je lakše kad padne kiša... ma kakvi... tek se onda isparava... Vjerujte mi ljeto u glavnome nam gradu i nije baš neki gušt.

A s tramvajima posebna je priča kod trudnica. Ne volim sjediti u tramvaju, ali kao trudnica moram, jer ako tramvaj naglo zakoči, mogla bih pasti ili se udariti. A kako trbuh raste, tako se sve teže probijati do vrata. Trebaš prolaz za dvoje. Pitate se dižu li se ljudi trudnicama u tramvaju? Nažalost, odgovor je ne, odnosno jako rijetko.

Dugo mi je trebalo da shvatim (cijelu prvu trudnoću) da oni zapravo ne vide naše trbuščiće kojima se tako ponosno razmahujemo i kupujemo usku odjeću. Jednostavno su ljudi u svome svijetu i ne treba im to zamjeriti. Zato sam ja na kraju prve trudnoće, kad sam skupila napokon dovoljno hrabrosti, ulazila u tramvaj i molila da se netko ljubazan digne. E to je onda skakanje i nadmetanje tko će se prije ustati.

Moram vam reći da je Adrian ovaj tjedan krenuo u vrtić, i to Waldorfski. Do sada ga je čuvala teta jer je, da bi mogao krenuti u vrtić, morao najprije postati svjestan svojih alergija i dermatitisa.

Uzela sam dva tjedna godišnjeg kako bih mu dala dovoljno vremena za adaptaciju. Za sada sve ide po planu. Tatić i ja smo ga pripremali dva mjeseca. Vodili smo ga u vrtiće u koje smo mi išli. Svaki dan smo razgovarali o vrtiću i novim prijateljima koji ga čekaju tako da je na prvi dan odlaska u vrtić iznenadio i tetu, a ne samo mene.

To su jutro imali tzv. Euritmiju. Teta je mislila da sjedne i gleda što djeca rade. Ali to ne bi bio naš Adrian. Odmah je otišao među djecu i rekao voditelju Euritmije da se zove Adrian Gašljević te je plesao s njima cijelo vrijeme. Drugi dan me samoinicijativno poslao iz vrtića u dućan i na kavu. Teta se nada da s njim neće biti prevelikih problema. Kako bi on rekao: "Budemo vidjeli, možda da, možda ne."

U vrtić odlazimo tramvajem. Sad imam novi problem. On mora sjediti jer je premali da se drži. Ja stojim pored njega jer mi ne smije u krilo da mi ne pritisne trbuh. A kako ne bi došlo do problema sa sjedenjem, čim ulazimo na vrata, ja glasno govorim: "Ne brini sine, netko ljubazan će ti se sigurno ustati." I, eto njih, opet skaču.

U prošloj sam kolumni obećala nekoliko sitnih trikova kako unijeti puno važnih vitamina, bjelančevina, minerala, kalcija i ostalih namirnica koje tijekom trudnoće trebaju vašoj bebi i vama. S obzirom na to da nisam nutricionist, neću ulaziti u detalje, nego ću vam samo prenijeti svoje iskustvo koje sam stekla, zahvaljujući Adrianovom dermatitisu.

Žitarice amaranth i kvinoja bogate su kalcijem i željezom, a samo ih je malo potrebno. Iznenadili biste se činjenicom da je peršin na vrhu liste po bogatstvu kalcija. Morske alge su isto neprocjenjiv izvor kalcija... Mogu se naći pod imenima agar-agar, kombu, wakame. Savjetujem vam da se raspitate u specijaliziranim prodavaonicama zdrave hrane za sve detaljnije informacije o navedenim namirnicama.

Ono što je meni pomoglo da unosim dovoljno voća i povrća u organizam je moj čudesan sokovnik. Hvala Nikoli Tesli na struji, hvala svim kumicama na placu za divne namirnice. Kupila sam knjižicu s receptima i radim svježe sokove od raznih vrsta voća i povrća. Nema više žvakanja i mučenja. Jedan miks i eto bebi veselja. Baš sad dok ovo pišem grickam mrkvicu. K'o zeko sam. Što sve žena izvodi u trudnoći da ne zakine svoju bebu. Da barem to svi činimo tijekom cijelog života.

Baš sam se danas raspisala. E da me tek čujete kad krenem pričati. Nismo mi bezveze obitelj brbljavitis.

Ono glavno sam ostavila za kraj. Sreću koju želim podijeliti s vama. Vikend smo Adrian i ja bili kod dede i babi jer nam je tatić bojao stan. Rano ujutro probudili su me lagani udarci u donjem dijelu trbuha. Odmah sam znala. Bravo bebolinjo 2! Adriana sam probudila i rekla da stavi rukicu na trbuh. Ne mogu vam opisati njegovu sreću zbog spoznaje da braco/seka lupa. Ta sreća da se s tobom još jedno malo stvorenje toliko veseli dolasku novog neopisiva je. Cijeli je dan pričao kako je beba lupala i govorila dobro jutro. Bit će on divan braco.