Mali Leon odlazi u školu, ali za svoj DV Pčelica silno želi senzornu sobu, jer je čuo da bi to mnogima pomoglo
Portal missMAMA i Pampers ponudili su vam priliku da pomognete vrtiću kojem želite, a vi ste to objeručke prihvatili! Pred vama je 10 najboljih priča pristiglih tijekom šestog i posljednjeg kruga natječaja Digni prstić za svoj vrtić. Priče koje dobiju najviše glasova priskrbit će nagradu vrtićima koji su predstavljeni u pričama. U ovom, posljednjem krugu to će biti čak četiri vrtića!
Glasovanje će trajati od 21. lipnja do 30. lipnja. Glasovi čitatelja odlučit će koje su priče najbolje, pa će dva vrtića koja osvoje najviše glasova dobiti potporu u vrijednosti 3000 eura, dok će iduća dva po broju glasova dobiti potporu u vrijednosti 2000 eura.
Pročitajte priču s kojom je nominiran DV Pčelica
OBIČNO-NEOBIČNI DJEČAK
Zovem se Leon i imam šest godina. Priča koju ću vam upravo ispričati dio je mog života i moje svakodnevice. Za početak vam moram reći da u vrtić idem otkako znam za sebe. Volim ići u vrtić jer tamo imam puno prijatelja i tete koje obožavam. Da se razumijemo, na svijetu najviše volim svoje roditelje i često mi nedostaju kada sam u vrtiću, ali već sam se na to navikao. Moji roditelji su za mene najbolji roditelji na svijetu jer me često vode na zabavna mjesta i pružaju mi sve što mi je potrebno. Usprkos svemu tome, postoji nešto što me kod njih dosta rastužuje. Ponekad imam osjećaj da me, za razliku od teta u vrtiću, u nekim stvarima ne razumiju.
Za moje prijatelje i mene približilo se vrijeme polaska u školu pa smo u vrtiću, uz pomoć naših teta, počeli rješavati radne listove. Radni listovi su dosta zanimljivi, ali nekada i dosta teški. Znam da nam tete često govore kako nije dobro kada se uspoređujemo s drugom djecom, no ja to ne mogu izbjeći, pogotovo kada dođe vrijeme rješavanja radnih listova. Druga djeca puno brže od mene riješe većinu zadataka dok ja uvijek zapnem na najjednostavnijima. Osim toga, neki dan je našu skupinu posjetila teta pedagoginja koja je tetama rekla da je došla procijeniti naš razvoj. Kada sam shvatio da, na njezin zahtjev, u izvođenju pojedinih radnji, nisam jednako brz niti uspješan kao moji prijatelji, bio sam jako tužan. Nisam mogao do kraja shvatiti što mi se događa i zašto sam „drugačiji“ od svojih vršnjaka. Ispričao sam mami i tati koliko sam bio tužan zbog svog neuspjeha, a oni su mi na to odgovorili da će biti bolje i da vjeruju da mi se sigurno nije dalo sve to raditi.
Taj me ružan osjećaj neuspjeha kod izvršavanja zadataka pratio svakodnevno. Kad god sam pokušao objasniti mami i tati kako se osjećam, govorili su mi da sam još od svog rođenja poznat kao „lijeno“ dijete. Takvo objašnjenje nisam prihvaćao jer mislim da nisam lijen, nego sam, upravo suprotno, uporan u svim svojim naumima. Moju upornost potvrđuju i moje tete u vrtiću. Imam osjećaj da one vide da se sa mnom nešto događa i da shvaćaju što, ali kažu da vrtić nažalost nema dovoljno novaca za pomoć meni i djeci sa sličnim poteškoćama.
Nedavno sam čuo kako tete pričaju o nekakvoj senzornoj sobi. Nisam siguran što točno „senzorna“ znači, ali znam da bi takva soba pomogla meni i drugoj djeci da se lakše i brže razvijemo. Kada bismo imali senzornu sobu, kažu tete, lakše bismo se razvijali i bili bismo spremniji za izvršavanje izazova koji nas čekaju u velikoj školi. Osim toga, u vrtiću imamo i jednu tetu, koju moje tete nazivaju rehabilitatoricom, koja bi znala kako nam pomoći samo kada bismo imali sobu o kojoj tete govore. Pitao sam tete što bismo sve imali u toj sobi, a one su mi odgovorile da takve sobe inače imaju mekan pod, puno šarenih loptica, svjetala koja se okreću, ljuljačke, tobogane, tube s mjehurićima i tome slično. Sve to mi se čini jako interesantno. Sada imam još veću želju da i moj vrtić jednog dana dobije takvu sobu koja će pomoći svoj djeci koja u vrtiću još ostaju kada ja odem u školu.