Svatko od nas svakodnevno dolazi u dodir s brojnim uzročnicima bolesti koji mogu uzrokovati ozbiljne bolesti, oštećenja organizma te u najtežim slučajevima i smrt. U 20 sekundi, koliko će vam biti potrebno da pročitate ovaj odlomak, 11 ljudi umrijet će od neke zarazne bolesti. Cijepljenje je najveći medicinski uspjeh 20. stoljeća. Njime je spašeno više života nego bilo kojom drugom medicinskom intervencijom u povijesti.

Sprječavanje pojavljivanja (imunoprofilaksa) zaraznih bolesti provodi se na dva načina – aktivno i pasivno. Aktivna imunoprofilaksa je postupak koji nazivamo cijepljenjem, a njime se organizam potiče da sam razvije specifičnu obranu prema određenoj zaraznoj bolesti. Pasivna imunoprofilaksa je postupak kojim se organizam privremeno zaštićuje od određene infekcije davanjem gotovih zaštitnih protutijela. U ovom tekstu bit će govora o aktivnoj imunoprofilaksi – CIJEPLJENJU. Budući da su zarazne bolesti česte i osobito opasne u dječjoj dobi, cijepljenje djece ima velik značaj.

Vrste cjepiva

Cjepiva možemo podijeliti na živa i neživa. Živa cjepiva sadrže umrtvljene (atenurirane) uzročnike zaraznih bolesti, kojima je određenim postupcima smanjena sposobnost izazivanja bolesti, ali koji su istovremeno zadržali sposobnost razmnožavanja u tkivima ili stanicama osobe koja se cijepi. Takva su npr. cjepiva protiv tuberkuloze, rubeole, ospica, mumpsa i poliomijelitisa.

Neživa cjepiva sadrže mrtve mikroorganizme (cjepivo protiv hripavca), dijelove mikroorganizama (cjepivo protiv gripe), toksini difterije i tetanusa, topivi kapsularni materijal bakterija-pneumokoka, meningokoka i Haemophilus influenzae tip b) ili genetskim inženjeringom izdvojene dijelove DNK virusa (cjepivo protiv hepatitisa).

Najvažniji sastojci cjepiva zovu se antigeni jer organizam osobe koju cijepimo upravo prema njima stvara specifična zaštitna protutijela. Antigeni su otopljeni u otapalu, najčešće sterilnoj vodi, fiziološkoj otopini ili složenoj otopini.

Program obveznog cijepljenja

U našoj zemlji postoji Program obveznog cijepljenja djece, koji obuhvaća cijepljenja protiv tuberkuloze (BCG), difterije, tetanusa i hripavca (pertusisa) (DI-TE-PER), dječje paralize (poliomijelitis), ospica, zaušnjaka (mumpsa. parotitisa) i rubeole (MO-PA-RU) te hepatitisa B. Program predstavlja dio primarne zdravstvene zaštite djece, koji se financira sredstvima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Osim navedenih, u Hrvatskoj su registrirana i druga cjepiva koja nisu u programu obveznog cijepljenja, a predstavljaju važan dio zaštite djece od zaraznih bolesti. To su cjepiva koja nisu obvezna, ali se preporučuju u dječjoj dobi.

Koliko se često javljaju reakcije nakon cijepljenja?

U većine cijepljene djece nema reakcije na cjepivo ili ponekad imaju samo blage reakcije, kao što su lagano povišena temperatura i bol na mjestu injekcije. Vrlo rijetko se javljaju ozbiljnije reakcije, kao npr. konvulzije. Teške reakcije na cjepiva javljaju se toliko rijetko da je teško procijeniti rizik za njihovu pojavu.

Koji su znakovi umjerenih i ozbiljnih reakcija na koje roditelj treba paziti?

Nakon što je vaše dijete cijepljeno, pratite pojavu bilo kakvih neobičnih simptoma, kao što su visoka temperatura (>40 C), promjene ponašanja i zvukovi alergijske reakcije (teško disanje, promuklost, osip, bljedilo, opću slabost, ubrzani rad srca i vrtoglavica, klonulost). Ako se pojave ove reakcije, nazovite svog pedijatra. Ako on ne radi, onda dežurnog liječnika i posavjetujte se!

U nastavku je kratak pregled najvažnijih informacija o cjepivima i zaraznim bolesti. No ne zaboravite – o svakoj od bolesti i o svakom cjepivu važno je dodatno se posavjetovati sa svojim liječnikom!

Autori teksta: Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, primarijus, spec. pedijatar; prim. dr. med. Denis Mladinić Vulić, spec. pedijatar; prof. dr. sc. Goran Tešović, spec. infektolog